Piše: Ivana Marić
Bosna i Hercegovina je relativno mlada demokracija tako da se kod nas još nisu potpuno razvili svi demokratski elementi. Imamo mi demokratske izbore, ali građani ne shvaćaju da na njima trebaju birati one političare za koje misle da će najbolje zastupati njihove interese i koji će rješavati konkretne probleme građana, već glasaju za one koji su najglasniji, najprimitivniji, najveći nacionalisti i koji im ništa ne nude osim navodne zaštite nacionalnih interesa. I tako na sve tri strane. Da paradoks bude veći, građani su svjesni da ti njihovi nacionalni zaštitnici jedino znaju vrijeđati ili prijetiti, ali da nisu u stanju riješiti nijedan od realnih problema s kojima se građani susreću. Pa se stoga građani, kada naiđu na neku prepreku, za pomoć obraćaju predstavnicima međunarodne zajednice, a ne političarima za koje su izabrali. Oni su tu samo za zadovoljavanje psihološke potrebe građana za percepcijom nacionalne nadmoći nad druga dva naroda.
Pored toga, građani mnogo toga toleriraju svojim političkim izabranicima tzv. nacionalnim zaštitnicima. Ako dovoljno oštro odbruse vođama drugih naroda i dovoljno glasno im zaprijete, onda im sve opraštaju. Narod je zbog toga spreman zažmiriti i na nezaposlenosti, male plate, mizerne penzije, loše obrazovanje i katastrofalno zdravstvo. Zaslijepljenost je toliko jaka da su spremni to da rade, ne godinu, ne deceniju, već nekoliko decenija. Ne smeta njima kad nacionalne vođe zapošljavaju svoju porodicu i prijatelje na sve važne pozicije, kada zloupotrebljavaju položaj radi ličnog interesa, kada novac građana preusmjeravaju na svoje račune, ne smeta im čak ni kada nabavljaju neispravnu medicinsku opremu. Sve su oni njima spremni oprostiti sve dok se oni hrabro i drsko verbalno bore protiv ljutih neprijatelja, s kojima dogovaraju podjelu plijena, svako u svom nacionalnom reonu. I naravno da na svakim novim izborima najviše glasova dobiju ponovo lažni nacionalni zaštitnici, bez da su išta konkretno uradili za svoje narode i građane.
Nakon nekoliko decenija takvog funkcioniranja politike, pomislili biste da su građani pogrešno shvatili demokraciju i da ne znaju da od političara trebaju mnogo da traže i očekuju. No, kada se omakne da na vlast dođu i pojedine stranke koje ne spadaju u red istaknuto nacionalnih stranaka, onda vidite da naši građani jako dobro znaju šta je zadatak i obaveza političara. I to rade s takvom revnošću da biste pomislili da su rođeni u razvijenoj demokratskoj državi u kojoj od malih nogu uče da političari trebaju građanima isporučiti sve što od njih traže.
Odjednom dođemo u situaciju da građani, koji su deset godina prešutno trpjeli i tolerirali nerad, blokade, nepotizam, korupciju i izostanak reformi, od političara traže reforme, postavljaju im rokove, reagiraju i na sam spomen korupcije i nepotizma. To je vrlo pozitivna stvar i dobro je da smo uvidjeli da su građani napokon spoznali da političari i jesu tu da rade u interesu građana, a da ih treba kazniti za svaku zloupotrebu položaja, dok se nezadovoljstvo njihovim radom kažnjava uskraćivanjem glasa na narednim izborima i glasanjem za neke druge, bolje političare.
Međutim, tu se ponovo iskazuje problem u političkom programiranju. Građani, koji su netom pokazali zavidno znanje iz modernih demokratskih principa, aktualnim političarima prijete da će ih zamijeniti, ali ne nekim novim, još boljim političarima, već da će vratiti one stare, koji su svoju nesposobnost dokazali. Nije potrebno naglašavati da takav način razmišljanja nije ispravan. Kao prvo trebamo kao standard prihvatiti te moderne demokratske principe i primjenjivati ih podjednako na sve političare i sve političke stranke, kako ih ne bismo odmah zaboravili ako se na vlast vrate lažne patriote. Kao drugo trebamo naučiti da cijenimo pomake, da postavljamo realne rokove i da damo priliku onima koji su pokazali volju i znanje da nas pomaknu s mjesta, gdje smo bili ukopani deset zadnjih godina. Političare treba kritizirati zbog nerada, ali im priznati kada urade nešto dobro.
Pred nama još puno toga što trebamo naučiti o demokraciji i izborima kako bismo shvatili da su političari tu zbog nas, sa ne mi zbog njih. Važno je da shvatimo da smo mi ti koji na izborima odlučuju koji igrači će u svakoj novoj utakmici izaći na teren i dobiti priliku da nas predstavlja i vode do pobjede. Nećemo moći napredovati sve dok ne naučimo da u igru ne trebamo vraćati igrače koji svojom prljavom igrom zabavljaju gledaoce na tribinama, a koji nisu postigli nikakav rezultat. Napredovanje se ne postiže klicanjem razdražene mase s tribina, već postizanjem golova, a jednini golovi koje oni postižu su autogolovi. Onim igračima koji pokažu potencijal i želju za igrom, treba dati priliku da se pokažu, a ne prijetiti im izbacivanjem iz na samom početku utakmice, kad nisu dobili priliku ni da se razigraju. Uskoro će novi izbori kada ćemo dobiti priliku za sastavljanje novog tima na osnovu stvarnog učinka, a ne na osnovu skandiranja s tribina.
