Piše: Maja Nikolić
Trideset i jedna godina prošla je od srpnja 1995. godine, kada je u Srebrenici počinjen genocid nad više od osam tisuća bošnjačkih muškaraca i dječaka. Bio je to najveći masovni zločin počinjen na europskom tlu nakon Drugoga svjetskog rata, a međunarodni sudovi nedvosmisleno su ga nazvali pravim imenom – genocidom.
I svake godine, kada se 11. srpnja spusti tišina nad mezarjem u Potočarima, čovjek se zapita isto pitanje: jesmo li išta naučili?
Svijet je obećavao da će Srebrenica biti posljednja. Da će biti opomena čovječanstvu. Da se nikada i nikome više neće dogoditi nešto slično. Govorilo se “nikad više”, podizali su se spomenici, održavale komemoracije, pisale rezolucije. A onda su došli neki novi ratovi, neke nove kolone izbjeglica, neka nova djeca koja odrastaju uz zvuk sirena i eksplozija. I ponovno gledamo civile koji umiru, majke koje oplakuju djecu, razorene gradove i ljude kojima je oduzeto pravo na život samo zato što pripadaju drugom narodu, vjeri ili zajednici.
Zato boli spoznaja da Srebrenica svijetu nije postala dovoljna opomena. Ne zato što nije bila dovoljno strašna, nego zato što čovječanstvo još uvijek nije naučilo da se mir ne podrazumijeva. On se čuva. Njeguje. Brani istinom, pravdom i odgovornošću.
Najveća tragedija nije samo u tome što se genocid dogodio, nego što se i danas, tri desetljeća poslije, još uvijek vode bitke oko istine. Još uvijek postoje oni koji negiraju sudski utvrđene činjenice, umanjuju razmjere zločina ili pokušavaju izjednačiti žrtvu i počinitelja. A bez istine nema pomirenja. Bez priznanja nema ozdravljenja. Bez sjećanja nema budućnosti.
Istodobno, dok se u svijetu sve glasnije govori o naoružavanju, granicama, sukobima i podjelama, sve se tiše govori o miru. Kao da je postao usputna riječ, a ne najveća ljudska potreba. Djecu učimo povijesti ratova, a premalo ih učimo kako se gradi mir. Političari često skupljaju bodove na podjelama, dok oni koji pozivaju na dijalog ostaju gotovo nečujni.
A upravo nas Srebrenica uči da nijedna mržnja ne počinje velikim zločinom. Ona počinje riječima. Šutnjom. Ravnodušnošću. Prihvaćanjem da je netko manje vrijedan od nas. Zato je odgovornost svakoga društva prepoznati prve znakove netolerancije i zaustaviti ih prije nego što prerastu u tragediju.
Ipak, Srebrenica danas nije samo mjesto smrti. To sam uvidjela upravo ovdje, u Potočarima.
Srebrenica je mjesto dostojanstva. Mjesto na kojem majke, unatoč nezamislivoj boli, već desetljećima pokazuju kako ljubav može biti jača od mržnje. Mjesto na kojem se svake godine okupljaju ljudi različitih vjera, naroda i jezika kako bi zajedno odali počast nevinim žrtvama. Mjesto na kojem se šutnja razumije bolje od bilo koje riječi.
Srebrenica je danas i mjesto života. U njoj žive ljudi koji su odlučili ostati, graditi, odgajati djecu i vjerovati da budućnost može biti drukčija od prošlosti. To zahtijeva nevjerojatnu hrabrost. Možda čak veću od one koju možemo zamisliti.
Zato 11. srpnja ne bi smio biti samo datum sjećanja. Trebao bi biti dan preispitivanja svakoga od nas. Jesmo li učinili dovoljno da zaštitimo ljudsko dostojanstvo? Jesmo li podigli glas kada je netko bio diskriminiran? Jesmo li djecu učili poštovanju ili predrasudama? Jesmo li birali mir ili šutnju?
Jer mir nije samo odsutnost rata. Mir je odluka da čovjeka gledamo kao čovjeka. Da poštujemo njegov život, njegovo ime, njegovu vjeru i njegovo pravo na postojanje.
Na 31. obljetnicu genocida ne prisjećamo se samo onih kojih više nema. Prisjećamo se i svoje odgovornosti prema onima koji dolaze poslije nas.
Da istina nikada ne utihne.
Da se žrtve nikada ne zaborave.
Da se zločin nikada ne ponovi.
I da Srebrenica, unatoč svemu što je pretrpjela, zauvijek ostane ono što danas najviše treba cijelom svijetu. Mjesto mira, dostojanstva i života.
