Breške su i ove godine na blagdan Uznesenja Blažene Djevice Marije pokazale zašto desetljećima nose posebno mjesto u srcima brojnih vjernika. Stotine ljudi okupile su se oko župne crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije kako bi zajedno proslavili Veliku Gospu, ali i kako bi se vratili onome što im je blisko i sveto, svojoj vjeri, obitelji, rodnom kraju i ljudima s kojima dijele iste korijene.
Posebno je bilo lijepo vidjeti koliko je vjernika na Veliku Gospu stiglo iz zapadnoeuropskih zemalja. Život ih je odveo daleko, u Njemačku, Austriju, Švicarsku i druge zemlje, ali ih udaljenost nije odvojila od njihova kraja. Kada dođe Velika Gospa, mnogi se vraćaju kući. Vraćaju se u Breške, među svoje ljude, na mjesto koje pamte iz djetinjstva i u kojem, unatoč godinama i kilometrima, još uvijek prepoznaju dio sebe.
Svečano misno slavlje predvodio je fra Vuk Buljan iz Hrvatske katoličke misije u Kölnu, a u koncelebraciji je sudjelovao velik broj svećenika. Među njima su bili svećenici Tuzlanskog dekanata, njih dvanaestorica, koji su svojim zajedništvom dodatno naglasili svečanost ovog velikog župnog blagdana.
No, ovogodišnja proslava Velike Gospe u Breškama nije bila samo okupljanje oko oltara. Bila je to i velika slika jednog kraja koji živi kroz svoje ljude.
Nakon mise Breške su dobile onu posebnu, gotovo obiteljsku atmosferu. Ljudi su ostajali, razgovarali, susretali se, pozdravljali one koje dugo nisu vidjeli. Uz tradicionalnu glazbu nastavilo se druženje, a oko crkve su se isprepletali glasovi, osmijesi i sjećanja. Bilo je to ono poznato, domaće zajedništvo koje se ne može stvoriti preko noći, nego se gradi desetljećima.
A upravo je o zajedništvu, ljubavi i odnosu prema drugome govorio fra Vuk Buljan u svojoj propovijedi.
Govoreći o pitanjima koja čovjek nosi kroz život, o problemima s kojima se susreće i o vječnom pitanju gdje je Bog u svemu što nam se događa, fra Vuk je vjernike pozvao da najprije pogledaju u vlastito srce.
Jer, kako je naglasio, možemo li susresti Boga koji je ljubav ako u sebi nemamo ljubavi? Možemo li u drugome prepoznati ljubav ako je sami ne nosimo u sebi?
U tim se riječima krije i jedna od najsnažnijih poruka ovogodišnje Velike Gospe u Breškama.
Često nam se čini da su problem drugi ljudi. Problem je supružnik, brat, sestra, roditelj, dijete, prijatelj. Problem su podjele, nesuglasice, nepravde, nerazumijevanje. A fra Vuk je podsjetio da problem ponekad nije u drugome, nego u nama. U nedostatku ljubavi.
Ako nema ljubavi, tada nam i najbliži postaju teret. Ako nema ljubavi, teško nam je oprostiti, podijeliti, darovati, razumjeti. Ako nema ljubavi, teško je istinski živjeti i vjeru koju ispovijedamo.
Zato je fra Vuk svoju propovijed snažno vezao uz Blaženu Djevicu Mariju i njezine riječi: „Veliča duša moja Gospodina“. Marija je, podsjetio je, unatoč svemu što je morala pproživjeti kao što je putovanje u Betlehem, bijegu u Egipat, životu u tuđini, povratku i brojnim neizvjesnostima, umjela prepoznati velika Božja djela.
Nije sve što joj se događalo bilo lako. Ali je u svemu umjela pronaći razlog za zahvalnost.
To je poruka koja posebno snažno odzvanja u krajevima iz kojih su ljudi tijekom posljednjih desetljeća odlazili tražeći sigurniji i bolji život. Mnogi od onih koji su se okupili u Breškama dobro znaju što znači živjeti daleko od kuće. Znaju što znači spakirati život u nekoliko kofera, ostaviti roditeljski dom, prijatelje, grobove predaka i poznate puteve te otići u nepoznato.
Ali isto tako znaju da se čovjek, ma gdje živio, uvijek na neki način vraća svome kraju.
Zato su Breške na Veliku Gospu bile pune ljudi.
Neki su stigli iz obližnjih mjesta, neki iz drugih dijelova Bosne i Hercegovine, a mnogi iz dalekih europskih gradova. Došli su jer ih ovdje nešto veže. I jer postoje mjesta koja čovjek može napustiti, ali koja nikada ne može potpuno ostaviti.
U tom je smislu posebno snažna bila i poruka fra Vuka o odnosu prema obitelji, braći i sestrama, roditeljima i rodnoj zemlji. Govorio je o vrijednosti onoga što imamo i upozorio na opasnost da u potrazi za boljim životom izgubimo ono što je mnogo vrjednije od materijalnog. Jer zemlja nije samo zemlja.
Ona je uspomena. Ona je djetinjstvo. Ona je grob predaka. Ona je obiteljska priča. Ona je trag generacija koje su prije nas živjele, radile i ostavljale nešto svojoj djeci.
A ono što se može prenijeti generacijama nije samo imovina. To je i ljubav prema obitelji, prema rodnom kraju i prema čovjeku pored sebe.
„Ljubiti jedni druge“ nije jednostavna poruka, ali je, kako je propovijed pokazala, možda najvažnija.
Upravo je zato ovogodišnja proslava Velike Gospe u Breškama imala posebnu snagu. Nije se slavilo samo liturgijski blagdan. Slavila se povezanost ljudi.
Župnik fra Marko Lovrić nije skrivao emocije. Za njega je prizor tolikog broja okupljenih vjernika bio više od velikog broja ljudi na jednom mjestu. U njemu je vidio ljubav prema rodnom kraju i zajedništvo koje Breške čuvaju desetljećima.
A Breške doista jesu posebno mjesto. Mjesto u koje se vraća. Mjesto na kojem se susreće. Mjesto na kojem se moli. Mjesto na kojem se pamti.
I mjesto koje, barem na jedan dan, ponovno okupi ljude koji su život odveli na različite strane svijeta.
Na Veliku Gospu ta se udaljenost nije osjećala. Svi su bili zajedno, oko oltara, pod zvonicima, u molitvi, pjesmi i razgovoru.
I možda je upravo to najveća snaga Brešaka.
Jer čovjek može otići daleko, ali ako u sebi sačuva ljubav, uvijek zna put kojim se treba vratiti.
A kada se vrati, shvati da ga njegov kraj nije zaboravio. Baš kao što ni on nije zaboravio njega.
Svečanom misnom slavlju nazočio je i veleposlanik Savezne Republike Njemačke u Bosni i Hercegovini, čime je proslava Velike Gospe u Breškama dobila i dodatnu posebnu dimenziju. Njegova nazočnost bila je još jedan znak koliko su Breške važne ne samo svojim župljanima, nego i brojnim ljudima koji su svoj život i sudbinu vezali uz ovaj kraj, ali i uz zemlje u koje su tijekom godina odlazili.
Na kraju svetog misnog slavlja uslijedio je posebno emotivan trenutak. Župnik fra Marko Lovrić zahvalio je fra Vuku Buljanu na predvođenju misnog slavlja i snažnoj propovijedi te mu je, u znak zahvalnosti i kao uspomenu na ovogodišnju proslavu Velike Gospe, darovao umjetničku sliku svetoga Franje.
Bio je to jednostavan, ali vrlo simboličan dar. Susret umjetnosti, vjere i franjevačke duhovnosti, ali prije svega znak zahvalnosti čovjeku koji je svojim riječima toga dana vjernike pozvao da ne zaborave ono najvažnije: ljubiti Boga, svoje bližnje i jedni druge.
Ovogodišnja proslava Velike Gospe u Breškama zato je bila više od svečanosti. Bila je susret prošlosti i sadašnjosti, onih koji su ostali i onih koji su otišli, mladih i starih, obitelji i prijatelja. Bila je potvrda da postoje vrijednosti koje ne poznaju granice ni kilometre.
I bila je podsjetnik na riječi fra Vuka Buljana – da nam za mir, radost i istinsko zajedništvo nije potrebno uvijek više, nego prije svega ono najvažnije: više ljubavi u vlastitom srcu.
Maja Nikolić
