Vanja Milić Bosankić odabrala je potpuno ispravan put svog aktivizma kroz rad HKD Napredak Živinice. Okuplja ljude, otvara prostor kulturi, potiče žene na aktivizam i pokazuje da se zajednica može mijenjati i iznutra.
Njezin pogled na kulturu puno je širi od manifestacija i događaja. Za nju je kultura pitanje pripadnosti, prostor u kojem mladi mogu pronaći svoje mjesto, žene vlastiti glas, a različiti ljudi razlog da se susreću, a ne udaljavaju. Vjeruje u čuvanje identiteta, ali i u otvorenost prema drugima, u male korake koji mogu prerasti u velike promjene i, možda najviše, u ljude koji će nastaviti tamo gdje je netko drugi počeo.
U razgovoru za Hrvatski glasnik Vanja Milić Bosankić govori o potrebi da kultura dobije svoj dom, o ženama koje je pokrenula, mladima koji trebaju razlog za ostanak i o tome što bi voljela ostaviti iza sebe.
HG: Vi ste žena koja očito ne pristaje na to da male sredine budu samo „mjesta iz kojih se odlazi“. Može li kultura biti jedan od načina da se u Živinicama stvori razlog da ljudi ostanu, stvaraju i vjeruju da ovdje vrijedi graditi budućnost?
Milić Bosankić: Može, i ja u to zaista vjerujem. Kultura možda neće biti jedini razlog zbog kojeg će netko ostati u Živinicama, ali može biti jedan od onih razloga koji čovjeku daju osjećaj pripadnosti. A čovjeku je osjećaj pripadnosti jako važan.
Želim da naše Živinice budu grad u kojem mladi ne samo da mogu završiti školu i pronaći posao, nego i grad u kojem mogu pokazati svoj talent, stvarati, družiti se, pokretati ideje i osjećati da su dio nečega.
Jer grad nije samo infrastruktura. Grad čine ljudi, njihova energija, njihove ideje i ono što zajedno stvaraju.
Ne želim da Živinice budu samo mjesto iz kojeg se odlazi. Želim da budu mjesto u kojem se nešto počinje.
HG: Kada biste imali potpuno otvorene ruke i dovoljno sredstava, kako biste voljeli da Živinice kulturno izgledaju za pet ili deset godina? Što biste prvo promijenili ili pokrenuli?
Milić Bosankić: Prvo bih voljela da Živinice dobiju pravi kulturni centar. Imamo JU BKC Živinice i njegovu vrijednost nikako ne treba umanjivati, ali potrebe našega grada su puno veće. Nedostaje nam kvalitetnih prostora u kojima možemo organizirati ozbiljne kulturne manifestacije, izložbe, promocije, koncerte, predstave i radionice.
Voljela bih da imamo i galeriju. Voljela bih da imamo prostor za mlade, prostor za udruge i, posebno, prostor u kojem bi HKD Napredak Živinice mogao kontinuirano raditi i okupljati ljude.
Ne sanjam o jednoj velikoj manifestaciji godišnje. Sanjam o gradu u kojem se kultura događa tijekom cijele godine.
Voljela bih da za pet ili deset godina dijete iz Živinica koje voli glazbu zna gdje će svirati, dijete koje voli slikanje zna gdje će izložiti svoj rad, mladi čovjek s idejom zna kome će je predstaviti, a čovjek koji voli knjigu, kazalište ili tradiciju zna da u svom gradu ima mjesto za to.
Kultura ne smije biti gost u vlastitom gradu. Ona mora imati svoj dom.
HG: Često se govori da su male sredine uskraćene za kulturne sadržaje. Vi ste, međutim, pokazali da se ne mora čekati da netko drugi nešto napravi. Koliko je za promjenu jedne sredine važna upravo ta osobna inicijativa odlučiti da više nećemo čekati?
Milić Bosankić: Mislim da je osobna inicijativa početak svake promjene. Mogli smo mi govoriti: nemamo dovoljno novca, nemamo prostor, nemamo uvjete, nemamo dovoljno ljudi. I sve bi to bilo točno. Ali da smo samo govorili o onome što nemamo, danas ne bismo imali ono što imamo.
Krenuli smo s onim što smo imali, s idejom, voljom i ljudima koji su bili spremni dati svoje vrijeme, energiju, pa često i vlastita sredstva. I upravo se tako gradi povjerenje. Ljudi prepoznaju kada nešto radite iskreno. Vide kada iza neke aktivnosti ne stoji interes, nego želja da se napravi nešto dobro za zajednicu. I onda se priključe.
Ne moramo uvijek čekati idealne uvjete. Ponekad promjena počinje onoga trenutka kada kažemo: „Dobro, što možemo napraviti već danas?“
HG: Posebno ste okupili i pokrenuli veliki broj žena. Što ste prepoznali u tim ženama što možda one same prije nisu prepoznale. I zašto mislite da ženama ponekad treba samo netko tko će im reći: „Hajde, možeš ti to“?
Milić Bosankić: U ženama sam prepoznala ono što žene često same zaborave koliko vrijedi – ogromnu snagu. Žena svakodnevno nosi toliko uloga. Brine o obitelji, radi, organizira, pomaže drugima i često nema vremena ni zastati i razmisliti koliko zapravo može.
U našoj Zajednici žena Kraljica Katarina Kosača HDZ Živinice pokušala sam napraviti upravo suprotno, dati ženama prostor da pokažu što znaju i da shvate da njihov doprinos nije mali.
Nismo sve radile isto. Jedna je imala ideju, druga je znala organizirati, treća je bila kreativna, četvrta je imala vremena, peta je jednostavno imala veliko srce. Mnoge smo aktivnosti stvarale i vlastitim sredstvima. Ali ono što smo dobile zauzvrat bilo je puno vrjednije – povjerenje ljudi i osjećaj da zajedno možemo napraviti nešto što pojedinačno možda ne bismo mogle.
Ženi ponekad ne treba netko da joj pokaže kako. Treba joj samo netko tko će joj reći: „Hajde. Probaj. Možeš ti to.“
HG: Može li kulturni aktivizam biti i oblik ženskog osnaživanja? Odnosno, može li žena koja se prvo uključi u jednu radionicu, događaj ili humanitarnu akciju, sutra postati žena koja pokreće cijelu zajednicu?
Milić Bosankić: Apsolutno. Možda žena prvi put dođe na radionicu samo kao sudionica. Onda se uključi u humanitarnu akciju. Onda predloži neku svoju ideju. I odjednom više ne čeka da joj netko kaže što treba napraviti – ona sama nešto pokreće.
Meni je upravo taj trenutak najljepši. Žensko osnaživanje za mene nije samo govoriti ženama da su snažne. To je omogućiti im da tu svoju snagu zaista osjete.
Kada žena vidi da je njezina ideja uspjela, da je nešto organizirala, da je nekome pomogla ili okupila ljude oko nečega dobrog, onda raste njezino samopouzdanje. A žena koja vjeruje sebi može napraviti puno više nego što je ikada mislila.
Najljepše je kada žena prestane pitati: „Mogu li ja to?“ i počne govoriti: „Hajdemo to napraviti.“
HG: Napredak u Živinicama sve više izgleda kao mjesto susreta. Ljudi različitih generacija, interesa, pa i različitih identiteta. Je li upravo takva otvorenost, a ne zatvaranje u vlastite okvire, budućnost kulture u Bosni i Hercegovini?
Milić Bosankić: Jest. I mislim da upravo tu moramo biti vrlo jasni. Čuvati svoj identitet ne znači zatvoriti vrata drugome. Ja volim svoj hrvatski identitet, svoju kulturu i tradiciju i smatram da ih moramo čuvati i prenositi našoj djeci. Ali isto tako vjerujem da možemo biti ponosni na ono što jesmo, a istovremeno poštovati ono što je netko drugi.
Napredak za mene treba biti mjesto susreta. Mjesto na kojem ćemo njegovati hrvatsku kulturu i tradiciju, ali na kojem će se osjećati dobrodošlo svako dobro namjerno i otvoreno srce. Jer Bosna i Hercegovina je upravo takva – različita. I umjesto da od svojih različitosti pravimo zidove, trebali bismo od njih praviti mostove. Možemo čuvati svoje korijene, a ipak imati otvorene ruke prema drugima.
HG: Što mislite da jedna mala sredina može ponuditi mladom čovjeku? Može li mu ponuditi osjećaj pripadnosti, prostor da pokaže talent i ljude s kojima želi nešto stvarati?
Milić Bosankić: Može mu ponuditi ono što se ne može izmjeriti diplomom ni plaćom, osjećaj da negdje pripada.
Mlad čovjek želi znati da je njegov glas važan. Želi prostor u kojem može pokazati talent, ljude s kojima može stvarati, priliku da sudjeluje i osjećaj da nije samo netko tko će jednog dana spakirati kofere i otići.
Zato su kultura, sport, udruge, volontiranje i različiti oblici društvenog života toliko važni.
Ako mladom čovjeku kažemo samo „završi školu i zaposli se“, dali smo mu samo dio odgovora.
Ja želim da mladi u Živinicama mogu reći: „Ovdje imam svoje ljude. Ovdje imam svoje mjesto. Ovdje mogu nešto napraviti.“
Mladi ne traže samo razlog da ostanu. Trebamo im dati osjećaj da imaju za što ostati.
HG: Kada pogledate sve ljude koje ste u proteklom razdoblju uspjeli okupiti oko Napretka, što biste voljeli da bude vaše najveće nasljeđe? Jedan veliki projekt, institucija koja će ostati iza vas ili generacija ljudi koje ste pokrenuli?
Milić Bosankić: Ljudi. Naravno da želim da iza nas ostanu projekti, manifestacije, tradicija i snažan Napredak. Voljela bih da jednoga dana imamo i svoj pravi prostor, mjesto koje će ostati generacijama. Ali ako me pitate što bih najviše voljela ostaviti iza sebe. To su žene i mladi koje smo pokrenuli.
Voljela bih da jednoga dana netko tko je danas djevojka koja dolazi na našu radionicu postane žena koja vodi neku novu inicijativu. Da neki mladi čovjek koji se danas uključuje u naše aktivnosti sutra bude onaj koji će pokretati druge.
I voljela bih da Napredak bude dovoljno snažan da ne ovisi o jednom čovjeku. Ni o meni.
Ako nakon mene ostane generacija ljudi koja kaže: „Mi ovo nastavljamo“, onda znam da sam napravila nešto vrijedno.
Najveće nasljeđe nije ono što ostavimo iza sebe. Najveće je ono što pokrenemo u drugima.
HG: Koliko je teško biti žena koja stalno nešto pokreće, okuplja ljude i preuzima odgovornost, posebno u sredini u kojoj se možda još uvijek očekuje da žene budu podrška drugima, a ne one koje vode?
Milić Bosankić: Nije uvijek lako. Kada žena preuzme odgovornost, često će se više gledati što je napravila pogrešno nego što je napravila dobro. Ali s vremenom naučiš da ne možeš svoj život voditi prema tuđim očekivanjima.
Ja volim biti podrška drugima. Ali sam shvatila da podrška ne znači uvijek stajati iza nekoga. Ponekad podrška znači stati ispred i reći: „Ja ću.“
I mislim da žene ne trebaju birati između toga da budu nježne i toga da budu snažne. Ne trebaju birati između obitelji i svojih ambicija, između pomaganja drugima i vlastitog glasa. Možemo biti sve ono što jesmo i istovremeno voditi. Žena ne mora biti glasnija od svih da bi bila snažna. Dovoljno je da ima hrabrosti stati iza onoga u što vjeruje.
HG: I za kraj, kada biste danas mogli poslati jednu poruku djevojci ili ženi iz Živinica koja ima ideju, talent ili želju nešto napraviti, ali misli da je njezina sredina premala i da se njezin glas neće čuti, što biste joj rekli?
Milić Bosankić: Rekla bih joj, nemoj čekati da ti netko kaže da smiješ. Ako imaš ideju, kreni. Ako imaš talent, pokaži ga. Ako želiš nešto promijeniti, napravi prvi korak. Nemoj misliti da su Živinice premale za tvoju ideju. Možda je upravo tvoja ideja ono što će naše Živinice učiniti većima.
I nemoj se obeshrabriti ako na početku nema puno ljudi oko tebe. Sve što vrijedi nekada počinje s jednom osobom koja vjeruje. Onda se pojavi druga. Pa treća. Tako nastaje zajednica.
I zato bih joj rekla ono što sam toliko puta rekla i ženama oko sebe: „Hajde. Možeš ti to.“ A onda bih dodala još nešto: „I nemoj čekati da ti netko otvori vrata. Ako ih nema – zajedno ćemo ih napraviti.“
