Piše: Maja Nikolić
Dugo sam imala želju razgovarati sa časnom sestrom Darijom Lukić. O njoj sam slušala, znala da je iz Tuzle, iz Župe Šikara, da je svoj životni put pronašla u redovničkom pozivu i da danas živi i djeluje u Rimu. Znala sam i da studira kanonsko pravo i da obnaša odgovornu službu u svojoj redovničkoj zajednici. Ali sve su to bile tek informacije. Za razgovor s njom čekala sam susret.
Dogodio se na najljepšem mogućem mjestu, u Breškama, tijekom trodnevnice uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije.
Razgovarale smo za Hrvatski glasnik. Bio je to novinarski razgovor, ali sam vrlo brzo shvatila da će iz njega nastati nešto više od klasičnog intervjua. Sestra Darija ostavila je na mene snažan dojam. Ne velikim riječima, ne željom da ostavi dojam, nego upravo suprotno, svojom jednostavnošću, smirenošću i nekom posebnom blagošću koju je teško opisati, a još teže prenijeti riječima.
A onda mi je sutradan, prije svete mise, ponovno prišla.
U ruci je držala krunicu koju mi je darovala. Na njoj je bio i lik blaženice, sestre Marije od Propetog Isusa.
Bio je to mali znak pažnje, ali meni je značio mnogo više. Možda zato što je došao od osobe koja me već dan ranije svojim riječima i načinom na koji govori podsjetila na neke vrijednosti koje u svakodnevnoj žurbi često zaboravimo.
Od tada sam ovaj tekst pisala s posebnom emocijom.
I priznajem, dok sam ga pisala, izašla sam malo iz onih novinarskih, pomalo suhoparnih standarda kojih se inače držim. Nisam željela samo prenijeti ono što mi je sestra Darija rekla. Željela sam pokušati prenijeti i ono što sam ja osjetila razgovarajući s njom: tu blagost, tu mirnoću, tu predanost.
I onu tihu, ali snažnu sigurnost žene koja je svoj životni put pronašla ne zato što je uvijek imala sve odgovore, nego zato što je imala hrabrosti tražiti ih.
Zato ovaj tekst nije samo priča o jednoj časnoj sestri iz Tuzle koja danas živi u Rimu.
Ovo je priča o djevojci iz Šikare koja je dugo tražila svoj put. O djevojci koja nije odgovarala slici koju su drugi imali o časnoj sestri, koja je igrala nogomet, voljela društvo i imala snažan natjecateljski duh. O kćeri koja je dobila slobodu i podršku roditelja. O sestri koja i danas pamti bratove riječi. O redovnici koja je naučila da odricanje ne znači gubitak. I o ženi koja vjeruje da Bog govori čovjeku, kroz ljude, događaje, okolnosti i tišinu molitve, samo treba znati zastati i poslušati.
Možda će se dio te njezine blagosti, dok budete čitali ovaj razgovor, prenijeti i na vas.
Voljela bih da hoće. Jer upravo je to bila moja želja dok sam pisala.
Časna sestra Darija Lukić rođena je u tuzlanskoj Šikari, odrasla u obitelji u kojoj se vjera živjela jednostavno i svakodnevno. Danas je u Rimu, gdje obnaša službu vrhovne tajnice svoje redovničke zajednice i studira kanonsko pravo. Ipak, kada govori o Rimu, studiju, odgovornostima i životu koji ju je odveo daleko od rodnoga kraja, njezine se misli vrlo brzo vraćaju kući. U Tuzlu. U Šikaru. U Breške. U Gospu Brežačku i Gospu Lipničku.
„Ponosna sam pomisliti na Tuzlu iz Rima“, kaže na početku našeg razgovora.
Tuzla joj, kaže, uvijek predstavlja zajedništvo, prihvaćanje i otvorenost prema različitostima.
„Tuzla je uvijek bila jedna asocijacija na jedno zajedništvo i jedno jedinstvo, jedno prihvaćanje. Međusobno prihvaćanje, međusobna suradnja. Gdje prihvaćamo baš te razlike. I to je jedna širina koju mi je Tuzla dala od najranijih dana.“
Upravo je ta širina, smatra, kasnije postala važna i za njezin životni put.
„To mi je možda na neki način omogućilo i tu širinu kada kasnije idemo u svijet i u svoje poslanje.“
A kada iz Rima pomisli na svoj rodni kraj, uz Tuzlu se najprije vraća Šikari, svojoj župi, ali i svetištima koja su obilježila njezino odrastanje.
„S ponosom se sjetim i Tuzle i svoje Šikare, župe, a onda i Gospe Brežačke, Gospe Lipničke. To su te prve asocijacije.“
Crkva kao mjesto sigurnosti
Djetinjstvo sestre Darije obilježile su i ratne godine. U vremenu nesigurnosti i straha, crkva je za nju bila mjesto u kojem se osjećala sigurno. To iskustvo nije ostalo samo uspomena iz djetinjstva. U velikoj je mjeri oblikovalo i njezin odnos prema Bogu.
„Puno puta se ne sjećamo svih riječi kojima su nas poučavali učitelji, župnici, časne sestre, ali ostane taj jedan osjećaj gdje se čovjek vraća tamo gdje mu je dobro.“
A crkva je, kaže, uvijek davala taj osjećaj.
„Bez obzira što se događa, tu je jedna sigurnost. Kao što je i obitelj. Bez obzira na sve odnose koji su u obitelji najkrhkiji, čovjek je uvijek u obitelji na sigurnom i zna da mu je tu oslonac.“
Ratne godine, obiteljski odgoj i vjera tako su, kaže, oblikovali njezinu ustrajnost. U toj priči posebno mjesto ima njezina obitelj. Podršku roditelja, danas, gotovo dva desetljeća nakon odlaska od kuće, promatra drugačije nego tada.
„Možda tada nisam bila toliko svjesna koliko je ta podrška važna. Jednostavno sam je podrazumijevala.“
Posebno pamti riječi starijeg brata
Darija je, kaže nam, kao djevojka bila poznata po natjecateljskom duhu. Voljela je biti prva, pobijediti, a ako ne bi pobijedila znala bi se naljutiti. Uz starijeg brata odrastala je u društvu u kojemu se igralo i nogomet, a njezin karakter nije baš odgovarao slici koju su mnogi tada imali o časnoj sestri.
A onda joj je brat, kada je odlazila, rekao rečenicu koju i danas pamti.
„Možeš u ovom svijetu zadobiti sve diplome, završiti ne znam koji fakultet, ali u ovom svijetu najviše što možeš biti jest časna sestra, biti znak u ovom svijetu da postoji još nešto više od toga.“
Danas, kada se prisjeti tih riječi, shvaća koliko su bile duboke.
„Često razmišljam koliko su bile duboke te riječi od jednog mladića koji nikakvu teološku naobrazbu nije imao.“
Ta jednostavna rečenica postala je i jedna od tihih potvrda njezina puta.
„Sam habit, samo to djelo, da nekako upućujemo na te vrijednosti nematerijalne, duhovne, koje nadilaze sve ove stvarnosti… To mi je stvarno onako podrška koja mi puno puta daje jednu smirenost, sigurnost, što god se dogodi, da imaš obitelj za sebe.“
Četiri godine traženja odgovora
Njezin poziv nije došao preko noći. Naprotiv. Čitavo srednjoškolsko obrazovanje Darija je razmišljala o tome da bi njezin život mogao krenuti nekim drugačijim putem.
„Ja sam stvarno jako dugo razmišljala, zato što nekako u ovom kraju nije bio običaj da se ide u časne sestre. Cijelo srednjoškolsko obrazovanje baš sam razmišljala svaku godinu.“
Kada je konačno rekla obitelji što želi, svi su ostali u čudu. Ne zato što joj nisu vjerovali, nego zato što je malo tko u njoj mogao prepoznati ono što je ona već osjećala.
„Moja figura nije odgovarala slici časne sestre. Više sam bila sportski tip, više sam se družila s prijateljima od braće, igrala nogomet i sve te muške stvari.“
Sama priznaje da se nije uklapala u tadašnju predodžbu o redovnici.
„Možda se i sada u našim sredinama ima lik časne koja je pobožna, sklopljenih ruku, moli Boga, pjeva, svira i to je to. Ja se nisam uklapala u taj kalup.“
Roditelji su, međutim, učinili ono što će Darija kasnije prepoznati kao jedan od najvećih darova koje su joj mogli dati – ostavili su joj slobodu.
„Naši roditelji su stvarno ostavili nama slobodu i podršku. Nas je troje djece. Tu su uvijek bili za savjet, ali: ‘Evo, što želite, mi smo tu.’“
Znala je da će prihvatiti njezin izbor jer je odrasla u vjerničkoj obitelji. U crkvu su išle obje bake, išla je cijela obitelj. Ali odluku ipak nije donijela olako.
„Upravo zbog toga je to promišljanje trajalo stvarno četiri godine. Znala sam da se neću vratiti jer sam stvarno tražila znakove od Boga.“
A danas o tome govori potpuno sigurno:
„Bog daje znakove kad tražimo. Bog odgovara.“
Kćeri Milosrđa bile su jedan od znakova
Jedan od tih znakova bile su redovnice koje su došle u njezinu župu, Kćeri Milosrđa.
„One su bile zapravo taj znak da izaberem taj red.“
Darija je upoznavala i druge redovničke zajednice, promatrala njihov život, razmišljala. No susret s Kćerima Milosrđa donio joj je nešto posebno.
„Promatrala sam njihov život i s vremenom sam im se osobno približila. Njihovo svjedočanstvo mi je itekako pomoglo i ostavilo snažan trag na mene. Da nije bilo tih susreta, možda ne bih izabrala baš ovaj red. I to je bio samo još jedan od znakova.“
Za nju je to bila još jedna potvrda.
„To mi je jedna potvrda da me je Gospodin upravo u tu družbu pozvao. Gledala sam malo njihov život i sve skupa, tako da je svakako to bila još jedna pomoć i za mene i za moju okolinu da vide da postoje časne, da je i to jedan život, jedan poziv koji se može izabrati.“
Djevojka iz Šikare koja nije pristajala na kalupe
U tome je, također, i jedna od najljepših priča sestre Darije. Nije morala postati netko drugi da bi slijedila svoj poziv. Nije morala prestati biti djevojka koja voli sport, druženje, život i ljude. Trebala je samo prepoznati kamo je pozvana.
„Nisam toliko shvatila da ja to želim, koliko sam shvatila da me Bog na to poziva.“
I onda je, kaže, jednostavno rekla:
„Okej, Gospodine, ako želiš, takva sam, znaš kakva sam. Ne odgovaram slici, ali idem.“
KŠC “Sveti Franjo” i temelji koji ostaju
Danas, dok u Rimu studira kanonsko pravo, s ponosom govori o školi koju je završila u Tuzli, Katoličkom školskom centru „Sveti Franjo“.
„KŠC je uvijek slovio kao jedna od najjačih škola.“
Ali ono što joj je škola dala nije bilo samo znanje.
„Prije svega smo imali te temelje. Imali smo jednu disciplinu, jednu odgovornost, jedno poštovanje, zdrave međuljudske odnose.“
Posebno joj je značilo to što je Katolički školski centar bio mjesto susreta različitih ljudi.
„Iako je to Katolička škola, bilo je i drugih ispovijesti i to je ono što sam rekla na početku za Tuzlu, baš jedna širina koja mi je pomogla da i dalje ideš i promatraš svijet ne ovako usko, nego baš otvoreno.“
Škola joj je dala i konkretno znanje koje je kasnije olakšalo njezin put.
„KŠC je zasigurno dao i s latinskim jezikom, što onda nisam imala toliko poteškoća ni s talijanskim, ni latinskim sada na kanonskom pravu. Uistinu je dao temelje, neizbrisive, koji su kasnije olakšali sav daljnji hod.“
„Pred Bogom ćeš doći sa svojim djelima“
Darijin život, odluke, put kojim je išla- danas može biti posebno snažna poruka mladima koji se previše opterećuju onim što će drugi reći. I sama je nekada razmišljala o tome.
„U mladosti mi je svakako bilo stalno što drugi misle. Kasnije, s godinama, čovjek nauči koliko to zapravo nije bitno. Jednostavno počneš shvaćati što je tvoj život. Da je to tvoj život. I da ćeš na koncu pred Bogom doći sa svojim djelima, praznih ili punih ruku.“
Vjeruje da je u tome važan i obiteljski odgoj, naučiti što su prioriteti.
„Možda se sada u našoj sredini brinemo da damo ljudima materijalno, djeci prije svega, možda zato što mi nismo nešto imali pa neka imaju moja djeca. A s druge strane, evo, to je moje iskustvo, zapravo kad primimo od roditelja Boga, sve drugo nekako se posloži.“
Zato mladima poručuje da život promatraju vlastitim očima.
„Važno je promatrati svoj život vlastitim očima i osvijestiti da te sutra nitko neće gledati.“
Jer, dodaje, svijet nije toliko zainteresiran za naš život koliko mi ponekad mislimo.
„Ja mogu reći i kako sam poprilično vani. Ne gledaju drugi ljudi toliko koliko se ovdje možda toliko komentira, tamo-ovamo, samo da svijet ne kaže ovo ili ono. Ali na kraju dana ostaješ ti, sa svojom savješću, svojim Bogom i sa svojim mislima.“
A za takav život, kaže, potrebna je hrabrost.
„Bez Boga se ne može živjeti“
Hrabrost je, smatra, potrebna i za redovnički poziv i za obiteljski život.
„Možda nam danas nedostaje hrabrosti, bilo u odgovaranju na redovnički poziv, bilo na obiteljski, jer možda se na neki način bojimo žrtve i hoćemo ovo, ono, svoja prava, ova prava.“
A onda se vraća onome što je temelj njezina života – molitvi.
„Bez Boga se ne može živjeti.“
To, kaže, možda zvuči pobožno, ali za nju nije riječ o frazi.
„Bez Stvoritelja koji nas je stvorio i koji nam je dao put, to ne možemo pronaći smisao i zadovoljstvo dok ne otkrijemo taj klik koji je Bog, koji je Stvoritelj od početka stvarajući nas, koji je za nas pripremio bilo obiteljski život, bilo redovnički, bilo laički.“
I laički put, naglašava, također je put kojim se može slijediti Gospodina.
„Bog odgovara, ali traži i naše sudjelovanje“
Možda će ovaj razgovor jednog dana pročitati neka djevojka ili mladić koji upravo sada stoji pred velikom odlukom. Možda se pita je li redovnički život za njega ili nju. Možda se boji pogrešnog izbora.
Što im kaže sestra Darija?
„U molitvi. Razgovor s Bogom. To je jedina sigurnost.“
Jer nitko, kaže, ne može drugome sa sigurnošću reći koji je njegov životni put.
„To ne bi bilo ispravno. Čovjek sam, u molitvi pred Gospodinom i u svojoj savjesti, razabire znakove na koje ga Gospodin upućuje.“
Treba tražiti odgovor od Boga i pratiti znakove.
„Možda mislimo da je apstraktno, ali Bog daje znakove, Bog odgovara. Važno je samo mu doći.“
U tome vidi i posebno mjesto Blažene Djevice Marije.
„Marija. Tu slavimo Veliku Gospu, i ti je isto jedan putokaz, jedna posrednica do Gospodina. Jednostavno, tražiti odgovor od Gospodina i pratiti znakove. Bog odgovara, ali traži i naše sudjelovanje.“
m
Zato, kaže, treba „raditi, moliti“.
„I Bog ne ostaje dužan. Odgovara na pitanje. Možda to zaboravimo i ne čujemo, ali danas stvarno imate mogućnosti da čujemo Gospodina.“
Život koji ima svoj red
Redovnički život mnogima izvana može izgledati tajanstveno. Što zapravo znači biti časna sestra? Sestra Darija nam objašnjava jednostavno.
„Mi imamo dnevni red. U riječi redovnica ima red. Dan počinje i završava molitvom. Svakoga dana je sveta misa, a između toga redovnice imaju svoje dužnosti. Netko radi u školi, netko u kuhinji, sa starijima ili u vrtiću. Sestre posjećuju bolesne i osamljene, vode različite katehizacije, zborove i skupine odraslih i mladih. Uglavnom, svaka sestra ima svoju dužnost.“
Ali postoji još jedna važna karakteristika, a to je zajedništvo koje smatra jednim od najvažnijih obilježja redovničkog života.
„Možda je i to jedna karakteristika koja obilježava redovnički život, da živimo zajedno i onda se tu isto formiramo svakodnevno.“
U vremenu individualizma, kada mnogi žele svoj prostor, svoj mir i svoj kutak, redovnički život nudi nešto sasvim drugo.
Od papira do ljudi
Sestra Darija danas je vrhovna tajnica svoje družbe. Njezin posao, kaže kroz osmijeh, uglavnom uključuje papire.
„Vrhovna tajnica se u biti bavi najviše papirima.“
Ali ni u tim papirima za nju nema ničega beznačajnog.
„Papir, to je da. Ali zapravo i u tim papirima su osobe.“
Ipak, priznaje da joj nedostaje malo više pastoralnog života.
Druge sestre rade u župama, školama, katehizaciji i svakodnevno su u izravnom kontaktu s ljudima.
„One imaju veći kontakt, odnosno veću vidljivost svojih djela, potvrdu da se čini nekom dobro.“
U vrhovnoj upravi toga nema uvijek.
„Mi u vrhovnoj upravi imamo jednu, ajmo reći, suhoću jer ne vidimo plodove svojih djela.“
Ali svaki papir ipak skriva nečiju priču.
„Kasnije se tu papir pokaže i svaki taj papir je jedna osoba.“
Studij u Rimu donio joj je, s druge strane, još jednu vrstu širine.
„U Rimu je zapravo cijeli svijet.“
Susreti s ljudima iz različitih kultura ponovno su joj pokazali koliko je svijet širok.
„To opet omogućava jednu širinu i poglede gdje čovjek nekad misli da mora biti samo ovako i nikako drugačije, a zapravo do cilja je puno puteva.“
Važno je, kaže, prihvatiti različite puteve i poglede.
„Do cilja je puno puteva i treba prihvatiti, bez neke nervoze ili nečega, drugačije puteve i poglede, a zapravo cilj je isti.“
Redovnički život podrazumijeva odricanje. Ali kada sestru Dariju pitamo što dobiva zauzvrat, odgovor je jednostavan.
„Gospodina. Koliko god je s jedne strane odricanje, to je ono i Gospodinovo koje kaže: ‘Stostruko ćemo vratiti.’“
U redovničkom životu tako dobiva Boga, ali i zajednicu.
„Možda bih tu u redovničkom životu najviše istaknula taj zajednički život. Jer ne ostajemo same, bilo u bolesti, bilo u starosti, bilo u radosti. Uvijek su sestre tu da budu s tobom.“
I u tome vidi jednu od najvećih vrijednosti redovničke obitelji.
„Dobijemo braću i sestre koje nismo ni birali, nego nam ih je jednostavno Gospodin dao.“
A upravo nas ti ljudi, kaže, pomažu oblikovati.
„Pomažu zapravo da se i mi klešemo u onoj slici, u iskonskoj slici koju trebamo na koncu oblikovati do konačnog susreta.“
Potvrde koje dolaze kroz život
Kada je pitamo postoji li neki poseban trenutak u kojem je osjetila: „Moj poziv zaista ima smisla“, Darija se ne hvata za jednu veliku priču. Njezina potvrda dolazi kroz život.
„Meni je najveća ta borba bila kroz srednju školu.“
Možda je, priznaje, nešto povezano i s njezinim karakterom.
„Ja kad neku dobijem potvrdu, znam da je to to.“
Naravno, ni redovnički život nije bez poteškoća.
„Svakako da i kroz redovnički život ima različitih poteškoća i problema i kriza gdje čovjek traži Gospodina. Gospodin dozvoljava da ga susretnemo. Nije neki tamo daleki Bog, nego baš dolazi kao dijete, nemoćno, da ga susretnemo. I može se pronaći.“
Što nedostaje mladima?
Godinama je radila s djecom i mladima, predavala vjeronauk i pratila njihove odrastanje. Što im danas najviše nedostaje, pitanje je koje se samo nametnulo.
„Možda baš ovo što smo istaknuli. Jedna odlučnost, jedna hrabrost, jedna odvažnost.“
Problem vidi i u stvaranju vlastitih svjetova u kojima svatko želi da njegove vrijednosti budu jedine važne.
Prisjeća se i upozorenja pape Benedikta XVI. o relativizmu.
„Mladi stvaraju svoj svijet: ‘To je tako i ti moraš poštovati taj moj svijet koji sam stvorio.’ Međutim, postoje vrijednosti koje su ispravne, bez kojih se ne može.“
Ako se te vrijednosti ne pronađu, kaže, čovjek nije zadovoljan.
„Ako ne uspiješ, nisi zadovoljan, jer sreću tražiš u stvarima koje te možda zapravo ne ispunjavaju.“
Zato je važna formacija koja traje cijeli život.
„To je ta formacija koja traje cijeli život, gdje Crkva nastoji pratiti kroz različite sredine, od malih nogu, od pričesti, krizme pa onda i kroz obiteljsku katehezu.“
A vremena u kojima mladi odrastaju danas nisu laka. Sestra Darija to ne poriče. Ali ne misli da smo se slučajno rodili upravo u ovom vremenu.
„Ja isto mislim da je svako vrijeme dano koje je potrebno čovjeku. Nismo bez razloga, nije nas Bog bez razloga stvorio baš u ovom vremenu.“
I zato, bez obzira na težinu vremena, treba tražiti smisao.
„Ima ona i poznata: teška vremena stvaraju jake ljude, jaki ljudi stvaraju laka vremena. I onda je to ta cirkulacija. U svakom trenutku je važno tražiti i Gospodin odgovara, približava nam se.“
„Kad dođem u Šikaru, srce mi se napuni“
Iako je danas njezin život vezan uz Rim, papire, studij, redovničku upravu, različite kulture i ljude iz cijeloga svijeta, jedan dio nje nikada nije otišao iz Šikare.
Kada dođe u Breške ili Šikaru, kaže, događa se nešto posebno.
„Jako volim i tu mi se srce napuni.“
Nema problem otići ponovno u Rim. Dapače, drago joj je. Ali rodni kraj ima nešto što nijedno drugo mjesto nema.
„Čovjek je na svojoj zemlji, od koje je stvoren, da tako kažem, najviše se puni. I zato volim doći. Naravno da volim. Tu se baterije također napune, jer je čovjek svoj na svome.“
U toj rečenici se najbolje susreću dvije Darijine stvarnosti. Rim i Šikara, svijet i dom, odgovornost i jednostavnost, kanonsko pravo i djevojačko sjećanje na nogomet, velike životne odluke i osjećaj da se čovjek najviše napuni upravo tamo gdje je njegov korijen. U Rimu je cijeli svijet. Ali Šikara je dom.
Još malo Rima, pa ponovno novi put
Hoće li nakon završetka studija ostati u Rimu? Odgovor zasad ima svoju vremensku granicu.
„Do godine nam je generalni kapitul, tako da sam zapravo u Rimu zbog službe vrhovne tajnice. Tako da, evo, do godine svakako Rim.“
A što će nakon toga biti, prepustit će se ponovno znakovima.
Jer ako se kroz gotovo dva desetljeća njezina redovničkog života jedna stvar pokazala, onda je to da se njezin put nije uvijek otvarao onda kada je ona znala kamo želi ići.
Zato danas, kada govori mladima koji se boje napraviti prvi korak, ne nudi velike i komplicirane odgovore. Nudi ono što je i sama živjela:
„Bog daje znakove kad tražimo. Bog odgovara.”
Umjesto zaključka – poruka
Čovjek može otići daleko, učiti, susretati ljude iz cijeloga svijeta, preuzeti velike odgovornosti i graditi život koji će ga odvesti tisućama kilometara od mjesta na kojem je odrastao. A ipak, neke stvari ostaju duboko ukorijenjene. Kod sestre Darije to je Šikara. Tuzla. Obitelj. Župa. Ljudi među kojima je odrasla.
I ona jednostavna rečenica koju mi je rekla kada sam je pitala kako se osjeća kada se vrati kući:
„Tu mi se srce napuni.“
U toj rečenici se i krije nešto što svi razumijemo, bez obzira na to gdje živimo i kojem smo životnom putu krenuli. Svi negdje imamo svoje mjesto na kojem ponovno postajemo potpuno svoji. Mjesto na kojem se ne moramo nikome dokazivati, ništa objašnjavati i ništa glumiti.
A za mene je ovaj susret bio podsjetnik koliko je lijepo kada nam život na put dovede osobu od koje ne odnesemo samo priču, nego i nešto što dugo ostane u nama. Osjećaj da, unatoč svemu što nas u životu čeka, vrijedi imati hrabrosti slijediti vlastiti put.
