Bosanski franjevac koji je u malom Sućurju na otoku Hvaru u Republici Hrvatskoj pokrenuo likovnu koloniju, opernu školu i brojne kulturne projekte govori o vjeri, umjetnosti, Bosni Srebrenoj i ljudima koji su obilježili njegov život.
Prije sedam godina bosanski franjevac fra Mario Divković iz Tuzle je otišao na novu službu u Župu sv. Jurja u Sućurju na otoku Hvaru, gdje je započeo novo poglavlje svoga svećeničkog i pastoralnog djelovanja. Iako je stigao u malu otočnu sredinu, nije dopustio da ona ostane po strani kulturnih događanja. Naprotiv, Sućuraj je danas prepoznatljiv po likovnoj koloniji Terra incognita, koncertima, Kulturnom ljetu s franjevcima, umjetničkim susretima te jedinstvenoj Ljetnoj opernoj školi koja okuplja mlade umjetnike iz različitih krajeva.
Fra Mario vjeruje da se zajednica ne gradi samo molitvom i pastoralnim radom, nego i susretima, umjetnošću i ljepotom koja povezuje ljude. U razgovoru za Hrvatski glasnik govori o svom svećeničkom pozivu, bosanskim franjevcima, ljubavi prema Tuzli, umjetnosti kao putu prema Bogu te o tome kako i najmanja sredina može postati veliko kulturno središte.
Razgovarala: Maja Nikolić
HG: Iz Tuzle ste prije sedam godina došli u Sućuraj, na otok Hvar. Što vam je taj dolazak donio, a što ste vi željeli donijeti ovoj maloj otočnoj zajednici?
Fra Mario: Svaki premještaj donosi određene promjene u životu jer svako mjesto ima svoje posebnosti. Osim toga, tu je i upoznavanje s mentalitetom ljudi i njihovim načinom života. Sam prelazak iz jedne velike sredine u malo otočno mjesto donio je i promjenu životnog ritma. Malo mjesto donosi usporenost u svemu, ali u sebi krije i opasnost da se čovjek jednostavno uspava. Stoga je veliki izazov osmisliti kvalitetan način života. Uz otvorenost i ustrajan rad mogu se velike stvari napraviti i u malim sredinama te svojim primjerom potaknuti druge, otrgnuti ih od uspavanosti i pridonijeti kvalitetnom i sadržajnom društvenom životu.
HG: Kada govorite o svom svećeničkom pozivu, što je za vas danas njegova najvažnija zadaća? Biti uz ljude, naviještati Evanđelje ili možda graditi zajednicu i na druge različite načine?
Fra Mario: Svećenički poziv sam po sebi jest poseban, osobito u manjim sredinama gdje si često u neposrednom susretu s ljudima. Možda je najbolja nit vodilja sadržana u Evanđelju, a koju je naš utemeljitelj sveti Franjo pretočio u život: „Biti u svijetu, a ne od svijeta.“ Ako to prihvatim u svakodnevnom životu i nastojim po tome živjeti, tada će se uistinu ostvarivati i svećeničko zvanje, ali i naša zadaća među ljudima.
HG: Bosanski franjevci stoljećima su poznati po tome da povezuju ljude bez obzira na njihove razlike. Koliko vas oblikuje upravo ta franjevačka tradicija?
Fra Mario: Ako pogledate povijest moje provincije Bosne Srebrene i prelistate zapise u našim arhivima, lako ćete doći do zaključka da su bosanski fratri uvijek nastojali biti blizu ljudima te prepoznavati stvarne potrebe svakoga čovjeka. U toj sam tradiciji odrastao, vođen svojim odgojiteljima i profesorima kroz sjemenište i bogosloviju, gdje su nam uvijek isticani svijetli primjeri naših fratara kroz povijest koji su stajali uz narod i vodili ga u najtežim životnim vremenima. Takvi primjeri jednostavno čovjeka obuzmu i nadahnu pa i sam kroz svoj život nastoji biti utkan u dugu povijest naše Provincije.
HG: Često se kaže da ste jednako posvećeni oltaru i kulturi. Može li umjetnost biti put kojim čovjek dolazi bliže Bogu?
Fra Mario: Dolaskom u Tuzlu moj franjevački i svećenički život bio je isprepleten pastoralnim i kulturnim radom. U prvim godinama svoga rada u Tuzli veliki poticaj dobio sam od tuzlanskih framaša. Rad s njima kroz pastoral, ali i kroz kulturne događaje te njihova otvorenost i oduševljenost davali su mi snagu da nastavim svojim putem. Ta se suradnja ostvarivala i s drugim institucijama, posebno s HKD Napredak Glavna podružnica Tuzla i tadašnjim predsjednikom Nikolom Čičom, kao i sa skupinom entuzijasta okupljenih oko Franjevačkog samostana u Tuzli.
Možda bi najbolji odgovor bio sadržan u Pismu umjetnicima pape Ivana Pavla II.: „Nitko bolje od vas, umjetnici, genijalni graditelji ljepote, ne može naslutiti nešto od onog pathosa kojim je Bog u zoru stvaranja pogledao na djelo svojih ruku. Titraj toga osjećaja bezbroj se puta odrazio u pogledima kojima ste se vi, kao i umjetnici svakoga vremena, zahvaćeni udivljenjem zbog božanske tajnovite snage zvukova i riječi, boja i oblika, divili djelu svoje nutarnje snage, upućujući gotovo na odjek onoga otajstva stvaranja kojemu vas je Bog, jedini Tvorac svih stvari, želio na neki način pridružiti…“
Zasigurno se kroz različite umjetničke izričaje čovjek može približiti Bogu.
HG: U Sućurju ste pokrenuli niz kulturnih sadržaja – od likovne kolonije do koncerata i drugih događanja. Odakle dolazi potreba da jedna mala otočna sredina živi kulturu tijekom cijelog ljeta?
Fra Mario: Možda bismo se trebali vratiti na sam početak, kada sam pokušao na sebi svojstven način osmisliti život u malom mjestu. Uvidio sam da i u manjim sredinama ljudi imaju potrebu za kulturnim događanjima, ali zbog specifičnog načina života na otoku teško ih mogu sebi priuštiti.
Želio sam lokalnom stanovništvu približiti različite kulturne izričaje i pokazati da se i u ovako malim sredinama može kvalitetno osmišljavati svakodnevni život. S druge strane, želio sam razbiti uvriježeno mišljenje da su otok Hvar samo Hvar, Stari Grad, Jelsa ili Vrboska, dok se na manja mjesta gotovo i ne obraća pozornost.
HG: Jeste li očekivali da će mještani i gosti tako lijepo prihvatiti sve te projekte?
Fra Mario: Moram priznati da se mnogi iznenade kada vide da se u tako malom mjestu održavaju kulturni događaji. Sami umjetnici znaju istaknuti da se našim radom mogu postidjeti mnogo veći gradovi i općine. Kod nas se tada javlja i određeni ponos da, iako smo mali i naizgled neznatni, svojim trudom i zalaganjem možemo učiniti velika djela te tako pridonositi ukupnoj kulturnoj slici otoka Hvara.
HG: Kada danas pogledate što je sve ostvareno od 2019. godine, na što ste posebno ponosni?
Fra Mario: Posebno mi je važno da u svome radu ne odustajemo i da ono što planiramo na kraju i ostvarimo. Naravno, u svemu našem nastojanju posebno mjesto zauzima likovna kolonija „Terra incognita“, koja se svake godine održava u našem malom mjestu zahvaljujući našem izborniku Hrvoju Marku Peruzoviću. On na našu zamolbu okuplja umjetnike koji u ovom našem malom raju stvaraju svoja umjetnička djela.
Sama kolonija, kao i njezin naziv, bili su i ostali kamen temeljac svih naših kulturnih događanja, na koji su se postupno nadovezivali i drugi sadržaji, među njima i Ljetna operna škola Sućuraj.
HG: Posebno mjesto zauzima Ljetna operna škola koju vodi sopranistica Vedrana Šimić. Kako je nastala ideja da upravo Sućuraj postane mjesto okupljanja mladih opernih umjetnika?
Fra Mario: Uz profesoricu Vedranu Šimić veže me dugogodišnje prijateljstvo još od ranijih dana, pa smo kroz različite projekte već prije surađivali.
Ljetna operna škola dogovorena je za svega deset minuta. Dobro se sjećam poziva koji mi je profesorica Vedrana uputila na mobitel. Rekla mi je da zajedno s izv. prof. art. Simonom Dešpaljem želi pokrenuti radionicu i jednostavno me pitala jesam li za to.
Sjećam se njezine zauzetosti, entuzijazma i spremnosti da se takvo nešto organizira upravo u Sućurju. Mislim da su ljepota ovoga maloga mjesta i otvorenost ljudi koji ovdje žive bili okidač da se i ona na neki način oduži ovom mjestu. A dobru stvar zaista nije trebalo propustiti.
Tako je nastala mala Ljetna operna škola pjevanja koja danas okuplja umjetnike iz različitih krajeva, koji u ovom našem „malom raju“ usavršavaju svoje glasove. Ona je s vremenom postala svojevrsni brend Sućurja jer gdje god njezini polaznici nastupaju, predstavljaju radionicu koja je nastala upravo u našem malom mistu.
HG: Koliko vam znači što studenti glazbenih akademija iz različitih sredina zajedno stvaraju, uče i na kraju predstavu nose u druge gradove?
Fra Mario: Dobre stvari me uvijek raduju. Susret s mladim umjetnicima koji su željni znanja i napretka daje čovjeku snagu da ne ostane uspavan, nego da nastavi raditi i stvarati.
Na ponos mi je što upravo ova naša mala franjevačka zajednica nekoliko puta godišnje postaje mjesto okupljanja, prijateljevanja i umjetničkog stvaranja te što ta ljepota ne ostaje samo u Sućurju, nego se pronosi i u druge gradove.
Dobrotu i ljepotu ne treba zadržavati za sebe, nego joj dopustiti da se širi dalje te tako potiče i druge ljude da rade za dobrobit i razvoj društva.
HG: Može li se reći da opera koja nastane u Sućurju postaje svojevrsni kulturni ambasador ovoga mjesta?
Fra Mario: Sa sigurnošću može. Ovi mladi ljudi u susretima s drugim umjetnicima zasigurno spominju naše malo mjesto Sućuraj i ljepotu koju su ovdje doživjeli. Siguran sam da upravo njihovim svjedočanstvom mnogi požele doći u ovo malo mjesto i upoznati njegove ljepote.
Na svakom nastupu i predstavljanju naučenoga djela ističu gdje je ono prvi put izvedeno i gdje su se pripremali za svoje prve nastupe.
Posljednja opera nastala u ovoj radionici bila je „Carmen“, koja je izvođena od Tuzle, Sarajeva i Bugojna pa sve do Mostara. Na taj je način pronosila ime i ljepotu našega maloga Sućurja.
HG: Tuzla vas i danas rado spominje kao franjevca koji je ostavio dubok trag u kulturnom životu grada. Nedostaje li vam Tuzla?
Fra Mario: Za Tuzlu me vežu lijepe uspomene i brojni susreti s dragim ljudima – od naših baka i djedova, krenuvši od Tetime pa sve do Bukinja, do ljudi koji su djelovali u različitim područjima društvenog, kulturnog i političkog života.
Iskreni susreti s tim ljudima uvijek su me oplemenjivali i donosili radost, čak i onda kada su obveze bile velike i zahtjevne. Upravo sam od tih ljudi crpio snagu da nastavim raditi i stvarati.
HG: Što ste iz Bosne ponijeli sa sobom na Hvar, a što vas Bosna i danas svakodnevno uči?
Fra Mario: Gostoprimstvo. Toga se uvijek rado sjećam. Spremnost običnog čovjeka da vas primi, ugosti i daruje vam svoje vrijeme.
Mislim da bismo svi na tome mogli više raditi, osobito danas kada pod pritiskom svakodnevice čovjek lako zaboravi ne samo drugoga, nego i samoga sebe.
HG: Čini se da gdje god dođete pokušavate povezati umjetnike, ljude i zajednice. Vjerujete li da umjetnost govori jezikom koji svi razumiju?
Fra Mario: Umjetnost je posebna. Njezin izričaj može doprijeti do različitih skupina ljudi i svakome od njih darovati ljepotu. Kako kaže papa Ivan Pavao II.: „…umjetnici imaju svoje specifično mjesto. Upravo kada su poslušni svome nadahnuću u ostvarivanju uistinu vrijednih i lijepih djela, oni ne samo da obogaćuju kulturnu baštinu nacije i čitavoga čovječanstva, nego vrše i stručnu društvenu službu na korist općega dobra.“
HG: Koliko su upravo glazba, slikarstvo i umjetnost danas potrebni ljudima u vremenu podjela, ubrzanoga života i sve manje razgovora?
Fra Mario: Umjetnost je posebna jer ima sposobnost čovjeku prenijeti poruku kroz boje, oblike i zvukove. No, da bi čovjek uistinu mogao uživati u umjetnosti i umjetničkom stvaranju, potrebno je zastati i odmaknuti se od užurbanosti života te utišati kakofoniju današnjega društva.
Tek kada se čovjek barem na trenutak udalji od toga užurbanog kolosijeka, može spoznati istinsku ljepotu i prave vrijednosti.
HG: Što vas osobno najviše raduje kada nakon nekog koncerta ili izložbe vidite ljude kako ostaju zajedno razgovarati i družiti se?
Fra Mario: Svaki komentar koji nakon nekoga kulturnog događaja dopre do mene i potakne razgovor uistinu me veseli. Tada znam da je događaj ostavio trag i potaknuo ljude na razmišljanje.
Upravo u toj međusobnoj interakciji rađaju se nove ideje i novi projekti, a sudionici i sami postaju svojevrsni su-stvaratelji budućih događanja.
HG: Imam dojam da ne organizirate koncerte, izložbe i operne predstave samo zbog umjetnosti. Kao da kroz kulturu gradite mostove među ljudima. Je li to zapravo srž vašega svećeničkog poslanja?
Fra Mario: Umjetnost me posebno raduje, kao i susreti s ljudima. A svaki susret koji dolazi iz otvorena i iskrena srca može oplemeniti čovjeka.
Tako i susreti kroz različite kulturne događaje mogu biti dobar temelj za osmišljavanje kvalitetnoga, ispunjenoga i, usuđujem se reći, blagoslovljenoga života.
Povezivanje ljudi i prepoznavanje da nam je drugi čovjek brat, a ne tek prolaznik na životnome putu, rađa i vodi prema zdravoj vjeri i istinskoj duhovnosti.
Zato se ne trebamo plašiti iskrenih susreta. Naprotiv, svojim djelima i riječima trebamo među ljudima graditi odnose razumijevanja, poštovanja i međusobnoga uvažavanja, poštujući posebnost svakoga čovjeka.
Na kraju sve možemo sažeti u jednostavnu misao koja me vodi kroz život i svećeničko poslanje: „Biti u svijetu, a ne od svijeta.“
