Piše: Zlatko Dizdarević
Opći izbori oduvijek su u normalnim državama, pojednostavljeno kazano, značili težnju ka boljem ili, u rijetkim slučajevima, želju da ostane slično onome što već postoji. Naravno, u državama totalitarizma, ciljevima elita ili vladajućim profitabilnom „neznanjem“ i njima poslušnima, nije loše i dodatno zakivati takvo stanje.
U svakom slučaju evo i nas u skoro završnoj fazi priprema za oktobarske izbore i smišljanja mnogih kako na njima pobijediti, što za apsolutnu većinu dosadašnjih „lidera“, njihovih poslušnika i pratilaca znači, u najmanju ruku sačuvati ovo i ovako gdje smo. Ma koliko izbor toga „gdje smo“ za svakog iole normalnog promatrača znači realnost koja nas neupitno vodi daljem urušavanju države. Jasno, vladajući i njihovi interesni i egzistencijalno ucijenjeni čuvari ovo neće ni slučajno da priznaju. Ma koliko nije malo ni onih koji počinju da shvataju da sve ovo što nam se dešavalo ne može ovako dalje.
To „dešavanje“ u do apsurda namnoženim raznim tumačenjima Bosne i Hercegovine – sve na temeljima „Daytona“ (sic!) – nakupilo je i uključilo u sebe mnoge koji sa svim svojim pratiocima zapravo nemaju nikakav interes da realnost izborima promijene. Naprotiv, profit je da novim „kandidatima“ na izbornim listama osiguraju nastavak današnje realnosti. Pa ako baš iz bilo kojih razloga nisu mogli sami da se uglave na kandidatske liste, onda su za potrebe interesnih pozicija kandidirali one istog mentalnog sklopa uz potpunu ovisnost i poslušnost predlagaču, neupitno.
Naša realnost, politička, ekonomska, društvena, evo i predizborna prepuna je, za iole normalnog promatrača, dokaza dokle je sa svojim učincima dobacila aktuelna generacija „lidera“ ove države. Naravno mimo časnih izuzetaka koji se ne spominju samo korektnosti radi.
Spisak jadnih činjenica koje su nas obilježile minulih godina nema kraja ali, ilustracije samo, evo nekih, sjećanja radi: Jedini smo među putnicima za EU već bespovratno izgubili 108 miliona eura jer nismo i zapravo mizerno-politikantski ne želimo da ispunjavamo ključne reformske mjere-uslove na putu u EU. A domaći politički pasjaluk i neznanje prijete da ta cifra uskoro dosegne i 370 miliona eura. Ja, I ?
Na 109. smo mjestu u svijetu po korupciji u društvu i institucijama, od 182 analizirane države. Samo je Srbija, 116 – ta, gora od nas u regionu. Hrvatska je na 63. mjestu, Crna Gora na 65 – om itd. Po stopi nezaposlenih smo u vrhu a nezaposlenosti na dnu Balkana. Inflacija sa 2 % na početku godine već je na 5 % nakon nekoliko mjeseci. Stopa rasta uočljivo pada, sve u istom mandatu aktuelnih lidera, sa 3,2 na 2,1 posto… A milionski krediti izvana rastu u stotinama miliona dolara, eura, km-ova. Kažu, da bi se otplatili makar djelomično oni prethodni krediti…U međuvremenu umiru privredni giganti, kombinati, fabrike i rudnici a stotine i hiljade radnika ostaju na ulici… Nekada bili perjanice u državi, izvoznici po svijetu, partneri najvećima, temelji razvoja i rasta…I opet, Ja,I ? Platit će narod koji šuti jer ga se pumpa ciljano i organizirano protiv „onih drugih koji su vam krivi…“
Na toj liniji, valja uzgajati mržnju i primitivizam. Eto i zato ne dati sad najvažnijim i najelitnijim kulturnim institucijama BiH, sedam ih je na spisku, nikakav pristup državnom budžetu. Nema para za pamet, kulturu i toleranciju! I to je projekat dostignut u mandatu vodećih.
U svemu tome od koristi je i vrhu države biti na lažno „ pravoj strani“ u aktuelnim svjetskim interesnim dodvoravanja. Sramnim spram sjećanja na ono ko smo bili. A evo nas sad kako u UN-u potpisom podržavamo laž po kojoj je „Iran prvi napao Ameriku i Izrael“. Eno i karikaturalnog dodvoravanja moćnom tandemu – od trčanja za političarima po hodnicima u Washingtonu, do egzaltirane sreće zbog saradnje sa Netanyahuom i posjete mu u Jeruzalemu članice Predsjedništva BiH. Znači „zvanično“? U ime koga i tajna zabrana u Sarajevu zvaničnicima da se upišu u knjigu žalosti u ambasadi Irana povodom smrti ajatolaha, vođe države koja je najviše pomagala kada je bilo najteže. U ime koga, opet, supruga člana Predsjedništva BiH u to vrijeme uz bok Sare, supruge Netanyahua, dok ova, iako izraziti cionista, predsjedava u Washingtonu konferencijom o „pravu djeteta“. Treba li vjerovati i o „pravu na život“ više desetina hiljada ubijene djece u Gazi…
Uz sve to je i mnogo drugih, različitih pa i skandaloznih poteza na polju diplomacije. Dovoljno je pomenuti pismo grupe od 18 diplomata predloženih iz RS kojim odbijaju nadležnosti MVP „već će naloge primati samo iz RS-a“ (!?) „. Pa skandal ostade tek na instruktivnom objašnjenju sa vrha MVP da – to nije u redu. I opet, eno sjajne, javne i u kameru izrečene konstatacije ministra vanjskih poslova kako je „BiH u njihovom mandatu izbila u vrh diplomacije u svijetu…“ Da nije urnebesno smiješno, bilo bi tužno.
Ali, sve je dio brutalne realnosti vezano i za druge institucije – od politike do pravosuđa. Zato je „normalno“ da se više ovih dana ne zna ko kome pretrčava u potencijalnim koalicijama za očuvanje i nastavak vladanja, ma koliko mnogi u tim odnosima bili juče krvavi protivnici. Do političke bijede dolaze i slučajevi poput upornog devastiranja Partizanskog groblja u Mostaru. Zločinci koji su prije više od tri godine potpuno razorili 700 spomen ploča tamo, još su „nepoznati“
nadležnim vlastima. A nedavno Poljak, kršćanin, koji je farbom zacrnio statuu gospe u Međugorju i podmetnuo tamo požar – lociran je istog dana i uhapšen dan kasnije, ali, prije obavjesti o kome se radi, potrčale su dvije političarke tamošnjih korjena, uz medijsku žurbi za objavu političkih insinuacija iz vrha HDZ-a, da za zločin optuže muslimane. Baš efikasna policija, efikasna politika, efikasni mediji.
Svi ovi tek usputni isječci iz našeg „političkog života“ minulih godina, ilustracija su tragične realnosti BiH. Uz neupitne medijske i javne izjave, recimo, Dodika da je „RS država a on BiH ne priznaje“. Pa i uz činjenicu da je sudski eliminiran sa funkcije predsjednika RS-a. Otkupio je godinu zatvora novcem, ali se i dalje pojavljuje uz domaći i svjetski protokol pa i sa oduzetim zvanjem. Putujući gdje mu se ćefne „predsjedničkim“ helikopterom i automobilima.
Na svoj način, sve ovo uzeto iz bezbroj sličnih primjera iz realnosti BiH dostignute kroz minule mandate nakon rata, nije najbitnije samo po sebi danas. U temeljima storije jeste: Konstruktori izborne baze i već predloženih kandidata za izborne liste i mjesta sa kojih će se kreiranje države nastaviti, već su jasno te liste prilagodili postojećim interesima. I to je logično. Ali, šta je sa nestranačkim glasačima. Da li je logično da je to premrežavanje nove kadrovske baze toliko detaljno jasno i široko, toliko masovno u pokrivanju njihovog interesa da isplivava za „običnog“ glača pitanje: Za koga će on glasati ako nije pristalica budućnosti svoje države ovakve kakva se crtala do sada, pa očigledno treba da se gradi utabanim putem i ljudima dalje. A politička realnost kao da nema ozbiljnu alternativu postojećim „vlasnicima“ države, partijskim raznim. Ima li u biračkom tijelu dovoljno onih što nisu sa liste ovisnih, ovako ili onako, koji nisu „podobni“, egzistencijalno ucijenjeni i principijelno odlučni da biraju drugačiji profil onih što će da nas vode i predstavljaju od ovih već masovno upisanih i raspoređenih na svakom koraku.
Imaju li bh građani i društvo u ovom času mogućnost izbora što nije limitiran kandidatima koje su svojim prijedlozima i interesima već utvrdili vrhovi stranaka, bezmalo svih – na isti način. Pojedinačno ili u koalicijama. A puno je dokaza šta su agresivnosti ili interesne šutnje u uzajamnim dogovorima proizvele. Nebrojene su činjenice jada i bijede uz već stvoreni mentalni sklop javnosti iskazan u onome „Ja, I ! Šta ćeš“, tako je kako je ! Eno i sa zaposlenjima, investicijama, sa Donjom Jablanicom, zlikovcima Mostara, kobajagi objektivnim problemom Željezare i rudnika u Zenici, monstruoznog pritiska na Srebrenicu … urušavanja raznih nekada funkcioniranih sistema raspadnutih kriminalnim interesom ili katastrofalnim neznanjem.
Nakon svega, ostaje teško pitanje: Imaju li oni koji nisu dio ove priče, kandidata za koje uopće mogu glasati sa nadom da će im glas imati smisla. Jer projekat „pobjede“ je ugrađen u brutalni interes nastavka svega istog kao do sada. Bogataša i političara profitera.
Biće to legalni, izborni nastavak tekućeg urušavanja države. Naravno, knjižen za veliki dio poslušne javnosti – kao dobitak države. Ako se pamet ne probudi, u korist današnje manjine postojećih a istinski dobrih kandidata koji nisu izrasli na dodvoravanju, ličnom interesu, profitu i lažnim obećanjima, Kod kuće i iz svijeta. A valjda ni svi glasači nisu isti. Pa nije malo i onih za koje je sad teško pitanje: Za koga glasati ?
