Piše: Zlatko Dizdarević
Da su iole normalna vremena, u ovim vrućim ljetnim danima ne bi se baš previše, bez ikakve jasne vizije i koncepta o sutra, kao što evo radimo, bavili izborima koji nam ubrzano pristižu. Ponajviše stihijno, bez konkretnih planova o budućoj državi i društvu. Pa u takvoj priči planirati i znati koga ćemo uvesti u naše živote dalje. A puno toga sad radimo uz uzburkane strasti mimo minimuma realnosti i golih činjenica o svakodnevnom, realnom životu. Pa tako i o onome kako će i sa kim novo izabranim sve to ići dalje.
Uz sve ovo i prostor za veoma različita razmišljanja na temu „izbori“ razvučen je do nesagledivosti, i otvoren za apsolutno sve što interesi unutar toga nude. Od ulice svakakvog profila, preko medija svih vrsta, naloga, (ne)znanja i strasti, do onoga što u normalnom svijetu važi kao institucionalizam, politika i primarni kadrovski i profiterski interes. Bezbrojne forme ciljanih djelovanja na svakom od ovih prostora se podrazumijevaju.
A u kakvoj to realnosti živimo evo tri decenije, kao polju na kojem bujaju svi planovi, ideje i projekti o tome šta kome donose a šta kome odnose naredni opći izbori. Moglo bi se o tome do beskraja pričom, objašnjenjima i interpretacijama onog već normiranog ili tek nagađanog, po nebrojenim sastancima raznih vrsta, uglavnom uz obećanja a bez zaključaka, pa po tribinama, panelima i konferencijama, analizama i intervjuima. Paralelno i po sudovima i stranačkim ulizivanjima, slaganjima ili sudarima, po porukama iz svijeta i našim „objašnjenjima“ njima, uz očekivanja kakvih-takvih profita iz svega toga…I ovako se do beskraja sasvim ovlaš može pobrojavati mnogo toga da se samo nasluti gdje smo to u pričama koje bi u normalnom svijetu bile kraće, jasnije i razumljivije jer taj „normalni svijet“, uglavnom, živi, djeluje i glasa u okvirima u kojima je mnogo više svega elementarnog u organiziranoj državi i društvu poznato, precizirano, usvojeno i zapisano.
Mi u Bosni i Hercegovini danas, dva i pol mjeseca prije devetih općih izbora od Daytona, živimo u kaosima raznih vrsta koje malo ko iz „normalnog svijeta“ teško može razumjeti. Obični, normalno obrazovani i razumni ljudi digli su ruke od toga, iz različitih razloga, od onoga da su se navikli na sve oko sebe, da ih ne interesira, do toga da je „tako je kako je…“ A njih baš i ne pogađa previše. Ni to da bismo željeli u EU, a 113 ključnih reformskih mjera iz Reformske agende EU propustili smo da realiziramo. Ni to da smo do sada tako već izgubili 108 miliona eura iz fondova Unije, a na putu smo da izgubimo i dodatnih 374 miliona. I tako sve dalje na isti način i na istom terenu u propuštanju provođenja reformi – do potencijalnog gubitka gotovo milijarde eura predviđenih Planom rasta BiH na putu prema EU. Naravno, glavni ljudi zaduženi u sistemu za ove procese hladno tvrde da se o svemu ovome „javnosti nudi kriva slika“ ! A povodom bezmalo svake od oblasti koja se po neispunjenim obećanjima „vlasti“ preispituje po raznim komisijama sve do sudova, i mediji i javnost bruje, uglavnom bez efekta . Povodom saobraćaja, infrastrukture, željeznice, energetike, digitalizacije, obrazovanja… I kako se na to među sutrašnjim biračima prečesto kazuje: „Ja, i ? “ E, to „i„ ide dalje u predizbornim naglabanjima : ko je pretrčao u koju koaliciju, hoće li doista Izetbegović i Nikšić zajedno, kako će završiti navodno iznenadna eksplozivna storija o Čoviću, do juče bezmalo „stranačkom vlasniku svih Hrvata u BiH“, kako će mu, hoće li i može li mu Dodik sada pomoći, ako uspije da pomogne sebi, šta će sada Amerikanci sa jednim, drugim ili trećim, ako budu znali i šta će sa sobom, Trumpom i Iranom, eno i sa Netanyahuom, legalnim zlom bez ikakve kazne.
Pričaju danas kafanski istinoljupci – naravno glasači 4. oktobra – u „analizama“ pred izbore kako je članu Predsjedništva BiH, „sigurnom kandidatu Bošnjaka“ velika sjena, i od koga smišljena, što mu je supruga sjedila zvanično, „institucionalno“ tik do ultra-zle supruge Netanyahua, Sare, na konferenciji „ o pravima djeteta u svijetu“, a uz svu realnost Gaze koja traje, koju je u Washingtonu nedavno organizirala – ni manje ni više – nego Trumpova supruga Melanija! A znate kako je, kad supruge vodećih ljudi u svijetu krenu da kroje popularnost uoči izbora nekome od političara vani, nije to slučajno. A glasovi, pa i predizborni, odoše dalje. Podjednako kao i oni da je sa vrha sa kojeg se kreira vanjska politika u BiH otišao i nalog unaokolo da se kojim slučajem ne ode u Ambasadu Irana povodom smrti ajatolaha Khameneia i upiše u knjigu žalosti tim povodom. I da niko odavde, ni iz države ni rijaseta, opet po nalogu, nije otišao na dženazu lideru države raznesenom izraleskim dronom. Pa ni uz sve činjenice koliko je taj čovjek lično, mimo zabrane svjetskih moćnika iz UN-a, odobrio nepoštivanje zabrane slanja oružja braniteljima Bosne onda kad je bilo najteže. Da li doista tadašnji i današnji lokalni „lideri“ vjeruju da su ove i slične „diplomatske pragmatičnosti spram Trumpa“ (sic!) ovdašnji, baš svi glasači narednog oktobra zaboravili…
Primjera je mnogo o tome šta sve ljudi koji će uskoro pred glasačke kutije znaju, a evo već neprekidno o mnogo čemu tim povodom pričaju. Mnogo više nego uz slatkorječiva pa neispunjena obećanja prije četiri godine. Pa i o tehnici, kontroli lista glasača, namještanjima, spiskovima iz kuće i iz dijaspore, dilemama o kompjuterskoj opreme za cijeli procese, o propagandi u skladu sa zakonom i mimo toga.itd.itd.
Može sve ovo izgledati i pomalo neozbiljno ali, slušao sam još prije mjesec dana raspravu povelike grupe do sada redovnih glasača kako, kao usput a sve češće pobrojavaju bezbrojne krivce za propast nekada sjajnih firmi od čijih će nekadašnjih stotina hiljada radnika popriličan broj i na naredne izbore. A svaki od njih, i uz odraslu djecu danas birače, uz posebne sentimente pominju uz nove realnosti, imena Agrokomerca, TAS-a, Famosa, Šipada, Rudi Čajaveca, Sokola, Energoinvesta…Nadovezujući te storije na današnju brutalnu realnost vezanu uz Aluminij, Željezaru, Fabriku duhana, Krivaju, Zrak, Vranicu, Hidrogradnju itd.itd. A gdje su još obrazovne i zdravstvene ustanove, biblioteke, muzeji, kazališta, galerije, sportski objekti, medijske redakcije…
Posebna gorčina veže se danas uz „one na vlasti koji hoće tu i da ostanu“ a uz uočljivo plansko budžetsko finansijsko uništavanja kapitalnih kulturnih institucija koje su do nedavno imale i status i ime vezano uz državu BiH. I sve to danas živi i kao sjećanje ali i kao odluka ispotiha, prije izbora, čije će se ime zaokružiti na ovoj ili onoj listi, a čije hladno preskočiti. Od mučnih egzistencijalnih realnosti stvorenih prije četiri godine, svjesno politički, nacionalistički, profiterski ili uz ciljano „novi odgoj“ kroz medije, školu, kadrovsku politiku u kojoj su potkapacitirani svake vrste potrebni kao čuvari različitih profiterstava. Misli li doista dio elite sa vrha države koja „priprema“ izbore – da će nam se politička dodvoravanja Americi u UN – kroz, recimo, glasanje za suportiranje rezolucije po kojoj je Iran prvi napao Ameriku i Izrael (?!) – vratiti uz zahvalnost i revanš…A u takva ponižavanja ulazimo iz dana u dan. Iz interesa, korumpiranosti, neznanja raznih vrsta, uobraženosti u uvjerenju da izbori tu neće biti problem.
Podjela, svjesna proizvodnja nacionalnih animoziteta spram drugih da bi se mržnja održala kao bitni elemenat političke korupcije i profitiranja na tome, legalno cijepanje državne zastave i pravo na nepotpadanje pod zakon i pravila države, uzgajaju se nakon Daytona evo kroz izborni period deveti put. Ali puno toga u reakcijama tzv. običnih glasača nije više isto onako kako je bilo. Pa ni svijest o tome za što i za koga ćemo glasati, a za koga više ne, pa makar do sada bilo drugačije i više puta.
Jeste puno onih unaokolo koji će zakovani svojim interesima i pogledima na svijest glasati isto. Ali je i mnogo više i sugovornika koji su spremni da kažu: „Izaći ću na izbore, ali zaokružiti nikoga neću…“ Tačno je, neće biti isto. Prva je varijanta dobra, druga nije ali, ostaje nada. Nove četiri godine i među mnogima od njih može promijeniti pogled na izbore, pa i ponuditi odgovor na pitanje: Znamo li zajedno šta hoćemo i znaju li to oni za koje smo glasali.
Nije lako ali nada postoji. I mora se poržavati djelima. Sve drugo je mazohizam.
