Breške su i večeras bile mjesto susreta, molitve u kojoj čovjek može zastati, pogledati u svoje srce i Bogu predati ono što možda već dugo nosi.
Drugoga dana trodnevnice uoči blagdana Uznesenja Blažene Djevice Marije – Velike Gospe, u Breškama se okupio velik broj vjernika. Svetu misu predvodio je fra Robert Bašić, mladomisnik, a bila je slavljena za sve poginule branitelje i žrtve ratova.
Posebnu toplinu liturgijskom slavlju dali su mladi iz Župe Breške, koji su svojim pjevanjem animirali misu pod vodstvom bogoslova fra Marka Spajića.
I ponovno se pokazalo koliko vjernici vole doći na Breške. Dolaze zbog molitve, zbog zajedništva, zbog Marije, ali i zbog onoga posebnog mira koji se osjeti kada se na ovom mjestu čovjek na trenutak odmakne od svakodnevne užurbanosti i dopusti Bogu da mu progovori.
A večerašnja poruka bila je snažna i jednostavna – opraštati.
Oslanjajući se na Evanđelje u kojem Petar pita Isusa koliko puta treba oprostiti bratu koji mu se ogriješi o njega, fra Robert je podsjetio kako Isusov odgovor nadilazi svako ljudsko brojanje.
Ne treba brojati koliko smo puta oprostili. Jer ljubav ne vodi računicu.
Oprost, međutim, nije uvijek lak. Svatko od nas zna za riječi koje su zaboljele, nepravde koje pamtimo, razočaranja koja su ostavila trag. Neke su rane vidljive, druge nitko ne vidi, ali ih čovjek godinama nosi u sebi.
Zato je važno razumjeti da oprost ne znači reći kako se ništa nije dogodilo. Ne znači opravdati zlo niti zaboraviti ono što nas je povrijedilo.
Oprostiti znači odlučiti da tuđa pogreška neće od nas napraviti ogorčena čovjeka.
Upravo je Marija, istaknuo je fra Robert, velika učiteljica takvog oprosta.
Pod križem je gledala svojega Sina, nepravedno osuđenoga i raspetoga. Imala je razloga za bol, za pitanja i za suze. Ipak, nije otišla.
Marija ostaje i onda kada ne razumije. U tome je, možda, i njezina velika snaga. Svoj bol ne pretvara u mržnju, nego ga predaje Bogu.
A to je put koji je večeras ponuđen i svakome od nas.
Možda postoji netko komu još uvijek ne možemo oprostiti. Član obitelji. Prijatelj. Netko iz prošlosti. Netko tko više nije među nama. A možda nam je najteže oprostiti samima sebi.
No, kako je poručio fra Robert, ne moramo sve riješiti odjednom. Ponekad je dovoljno stati pred Mariju i iskreno reći:
„Marijo, ja ovo više ne mogu nositi. Pomozi mi da predam Bogu.“
Jer oprost je često proces. Bol možda neće nestati odmah. Ali čovjek može prestati hraniti mržnju. Može prestati vraćati zlo za zlo. Može dopustiti Bogu da učini ono što sam ne može.
A možda je najvažnija poruka večerašnjeg susreta upravo ona da ono što nam je netko učinio ne mora postati ono što ćemo mi postati.
Ne moramo zbog tuđe pogreške postati ogorčeni. Ne moramo zbog nečije nepravde provesti cijeli život u boli. Ne moramo dopustiti da nas ono što nas je povrijedilo odredi.
„Neću dopustiti da ono što si mi učinio odredi tko ću postati.“
Takva odluka nije slabost. Ona je sloboda. U vremenu u kojem se često čini da je lakše uzvratiti nego oprostiti, Breške su večeras podsjetile da kršćanski oprost nije zaborav, nego predanje. Nije poricanje boli, nego odluka da bol više ne upravlja našim životom.
I zato je večerašnja molitva pred Marijom bila jednostavna, ali duboka: nauči nas opraštati, nauči nas da svoje rane predamo Bogu i pomozi nam da ono što nas je povrijedilo ne postane ono što će nas odrediti.
Jer čovjek može nositi ranu, a ipak ostati slobodan.
Može pamtiti, a ne mrziti.
Može plakati, a ipak vjerovati.
Može ne razumjeti, a ipak ostati.
Baš kao Marija pod križem.
Dok se Breške polako ispražnjavaju, a molitva i pjesma utihnu, ostaje poruka drugoga dana trodnevnice: oprostiti ne znači reći da rana nije boljela. Oprostiti znači odlučiti da rana neće imati posljednju riječ.
A pred nama je još jedan dan priprave za blagdan Velike Gospe i još jedna prilika da pred Mariju donesemo ono što nosimo i, barem dio toga, predamo Njoj i Bogu.
M. Nikolić
