Petnaest godina proveo je u Maroku, studirao arapski jezik u Kairu, islamske znanosti u Rimu, a danas je župnik u Donjem Svilaju. Za njega međureligijski dijalog počinje jednostavno – upoznavanjem čovjeka preko puta sebe.
Piše: Maja Nikolić
Fra Ivica Kyril Pavlović, franjevac Bosne Srebrene i župnik župe Imena Marijina u Donjem Svilaju, jedan je ljudi koje je vrijedilo upoznati i tim se poznanstvom hvaliti. A upoznali smo se sasvim slučajno, u Tolisi, u Muzeju Vrata Bosne, na izložbi ikona “Simbioza”.
Rođeni Posavljak iz Koraća u svom je životu upoznao brojne jezike, zemlje, kulture i religije. Studirao je teologiju u Bologni, francuski jezik i vjerske znanosti u Parizu, turski u Izmiru, španjolski u Granadi. Petnaest godina proveo je u Maroku, od čega jedanaest u Marakešu i četiri u Rabatu. Potom je otišao u Kairo, gdje je diplomirao arapski jezik, međunarodni dijalog i Uvod u Islam, a u Rimu magistrirao arapski jezik i islamske znanosti.
Ali kada razgovarate s fra Ivicom, brzo postaje jasno da njegovo zanimanje za Islam nije potraga za razlikama, nego potraga za prostorom u kojem se ljudi različitih vjera mogu bolje razumjeti.
„Upoznati drugoga prvi je početak međureligijskog dijaloga“, kaže nam.
Od Posavine do svijeta
Kada je njegova generacija trebala maturirati u Visokom 1992. godine, rat je promijenio planove mnogih mladih ljudi. Fra Ivicu je život tada odveo u Italiju, gdje je diplomirao teologiju u Bologni. Nakon toga slijedili su Pariz i Katolički institut, gdje je studirao vjerske znanosti i upoznavao različite religijske tradicije. Potom Turska, Izmir i godina dana učenja suvremenog turskog jezika. A onda Španjolska. U Granadi uči španjolski kako bi se mogao uključiti u poseban projekt Franjevačkog reda u Maroku gdje ostaje punih petnaest godina.
„To je bilo jedno prekrasno iskustvo u sasvim drugom svijetu, sasvim drugom mentalitetu, sasvim drugoj kulturi, jednoj novoj religiji“, prisjeća se.
Jedanaest godina bio je župnik u Marakešu, četiri u Rabatu. Iz Bosne, zemlje koja je i sama prostor susreta različitih religija, našao se u svijetu u kojem je Islam svakodnevni društveni i kulturni kontekst. Umjesto da ga promatra izvana, odlučio ga je upoznati iznutra. Put ga je zato odveo u Kairo.
„Arapski jezik su zlatna vrata“
U Kairu je studirao arapski jezik, međunarodni dijalog i Uvod u Islam, a potom u Rimu magistrirao arapski jezik i islamske znanosti. Posebno mu je bilo važno naučiti klasični arapski jezik.
„Govorili smo da je arapski jezik zlatna vrata kroz koja se upoznaje sve ono što je islamsko.“
Zato što, smatra, prijevod nikada ne može u potpunosti zamijeniti susret s izvornim tekstom.
„Kada poznaješ arapski jezik, klasični arapski, onda možeš ući u sam sadržaj. Ne mora ti netko prevoditi. A prijevod uvijek nekako znači i udaljavanje od izvora.“
Za fra Ivicu to nije samo pitanje akademskog znanja. To je pitanje odnosa prema drugome. Jer, ako želimo razgovarati o nekoj religiji, kulturi ili narodu, kaže, trebali bismo ih najprije pokušati upoznati onako kako ih razumiju oni koji ih žive. Tek tada može početi stvarni dijalog.
„Upoznavanje upravo prema izvorima puno je kvalitetnije nego prema prepričavanjima i ostalome.“
Bosna kao prostor dijaloga
A gdje bi se takva vrsta razgovora mogla bolje razumjeti nego u Bosni i Hercegovini?
„Mi živimo na jednom području koje je bogato i poviješću i religijama i tom različitošću.“
Ipak, različitost se nerijetko pretvara u razlog za udaljavanje. Fra Ivica smatra da je potrebno više obrazovanja, ali i više stvarnog susreta.
„Ne trebamo i ne smijemo biti isključivi kada se radi o upoznavanju drugoga.“
Religija, kaže, može čovjeka usmjeriti prema dobru, ali kada je pogrešno protumačena, može ga odvesti i u suprotnom smjeru. Zato je važno ono što je zajedničko.
„Zajedničko je svim religijama ljubav prema čovjeku. Često se gađamo tim razlikama. To želimo isticati, umjesto da ističemo ono što nam je zajedničko.“
U njegovim riječima nema potrebe za velikim teorijama. Možda zato što je tijekom godina naučio da se najveće razlike često počnu smanjivati tek kada se ljudi upoznaju.
„Otići, popiti kavu, nešto ispričati“
Fra Ivica međureligijski dijalog ne gradi samo kroz akademske titule i poznavanje jezika.
Gradi ga i – kavom.
Dok je služio u Bugojnu, imao je dobre odnose s tamošnjim imamima. Danas, kao župnik u Donjem Svilaju, ima dobar odnos i s glavnim imamom u Odžaku.
„Meni je bilo neobično da odem negdje i znam da u blizini imam nekog, kako mi kažemo, hodžu, a da ja u jednom danu ne odem i predstavim se.“
Ne treba odmah organizirati veliki susret, konferenciju ili raspravu. Dovoljno je pokucati na vrata.
„Otići, popiti kavu, nešto ispričati, sve ostalo čisto da se upozna.“
A onda, kaže, ako ide – ide.
„Ako ne ide, nećemo nikoga silom uzeti.“
U toj jednostavnosti i leži njegova filozofija dijaloga. Ne mijenjati drugoga. Ne dokazivati mu da je u krivu. Ne ulaziti u razgovor s unaprijed pripremljenim odgovorima. Nego prvo upoznati čovjeka.
Povratak kući
Nakon svih svjetskih adresa, danas je fra Ivica ponovno u Posavini.
Već dvije i pol godine župnik je u Donjem Svilaju. Kaže da je Posavina za njega više od mjesta službe.
„Ja sam inače iz Koraća, tako da mi je Posavina bliska. Čista je to ljubav prema ovom kraju.“
No ta ljubav danas znači i suočavanje s teškom stvarnošću. Župa broji oko 300 kućanstava i blizu 500 osoba. Među njima je mnogo samaca i malih, dvočlanih obitelji. Mladi odlaze, a s njima odlazi i budućnost sela.
„To je župa koja trenutačno stagnira.“
Generacijski vakuum vidi se i kroz sakramente. Ove godine bilo je četiri prvopričesnika, a krizmanici će se okupiti tek za dvije godine. Prošle godine bilo je pet krštenja. Samo je jedno dijete ostalo u župi. Četvero ih je otišlo.
Ipak, nedjeljna misa i dalje okuplja između 150 i 200 vjernika. Radi se s ministrantima i mladima, posjećuju se bolesni i samci, pjeva župni zbor. Život nije nestao. Samo je, poput svega u Posavini, usporio. Fra Ivica taj život opisuje slikom koja je gotovo savršena za ovaj kraj.
„U ritmu smo toka Save. Idemo polako, ne trčimo previše, ali nismo ni južnjački opušteni. Temperament nam nekad zavrije, ali s ljudima se može raditi.“
Fra Ivica je to donio sa svojih putovanja natrag u Bosnu. Ne samo jezike niti akademska znanja niti iskustvo života u drugačijim kulturama. Nego sposobnost da drugoga ne promatra kroz ono što je o njemu čuo, nego da ga upozna. Gdje god dođemo, kaže, treba ostati čovjek, a prvi korak prema njemu može biti jednostavan, pružiti ruku, sjesti za stol i razgovarati.
Važna je bila ovo lekcija iz našeg susreta u Tolisi. ne moramo biti isti da bismo jedni drugima bili blizu. Ali se moramo upoznati.
