Ratne strahote i razmjere zločina najpotresnije se oslikavaju kroz sudbine pojedinaca i cijelih obitelji. Iza svake brojke kriju se ljudska imena, prekinuti životi, obiteljske uspomene i priče koje ni desetljećima poslije ne prestaju boljeti.
Jedna od takvih tragičnih priča jest sudbina Rašida Jakupovića, sedamdesetšestogodišnjeg bolesnog i starijeg pacijenta vukovarske bolnice, koji je 20. studenoga 1991. godine odveden i strijeljan na farmi Ovčara, nedaleko od Vukovara. Zločin na Ovčari počinjen je nakon okupacije grada, kada su pripadnici JNA, Teritorijalne obrane i srpskih paravojnih postrojbi odveli zarobljenike iz vukovarske bolnice. Bio je to jedan od najtežih zločina počinjenih tijekom Domovinskog rata.
No, sudbina Rašida Jakupovića nije završila samo njegovim ubojstvom. U Vukovaru su ubijeni i njegova supruga Viktorija te njihov sin Esad. Tako je jedna obitelj, koja je ondje godinama gradila svoj život, postala žrtvom ratnog nasilja.
Rašid Jakupović
Rašid Jakupović, podrijetlom iz Bileće, pedesetih godina prošlog stoljeća otišao je iz Tuzle u Vukovar. Ondje se oženio Viktorijom i zasnovao obitelj. Sa suprugom i sinom živio je mirnim obiteljskim životom, a rodbina iz Tuzle redovito ih je posjećivala i održavala bliske veze.
Sve se promijenilo s početkom rata. Komunikacija s obitelji u Tuzli naglo je prekinuta dva mjeseca prije pada Vukovara. U posljednjem telefonskom razgovoru Rašidova supruga Viktorija rodbini je govorila o strahu i neizvjesnosti zbog sve učestalijih napada. Nakon toga nastupila je tišina. Obitelj u Tuzli dugo nije znala što se dogodilo s njihovim najbližima, sve dok u jednom televizijskom prilogu, među snimkama razrušenog Vukovara, na ulici nisu prepoznali tijelo ubijenog Esada.
Rašid je u trenutku strijeljanja kod sebe imao osobnu iskaznicu. Upravo je taj dokument poslije omogućio njegovu identifikaciju tijekom ekshumacije. Njegovi posmrtni ostaci pokopani su na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata u Vukovaru. Sudbina njegove supruge Viktorije i sina Esada, međutim, ni danas nije rasvijetljena. Njihovi posmrtni ostaci još uvijek nisu pronađeni.
Rašidova bratična Muniba Pirić nakon rata odlazila je u Vukovar, pokušavajući doznati bilo kakvu informaciju o nestalim članovima obitelji. Kada je stigla na adresu u Ulici Ladislava Lužičkog 6, gdje su Jakupovići nekada živjeli, u kući je zatekla nepoznate ljude. Novi stanari ispričali su joj kako su kuću i imanje kupili od osobe iz Zagreba koja im se predstavila kao Viktorijina sestrična.
Desetljeća su prošla, ali za obitelj Jakupović potraga za istinom nikada nije završena. Svakoga studenoga, kada se obilježava godišnjica pada Vukovara i odaje počast njegovim žrtvama, rodbina u Tuzli s tugom se prisjeća Rašida, Viktorije i Esada.
Rašid je pronašao svoj posljednji počinak, ali za Viktoriju i Esada obitelj još čeka odgovor na najteže pitanje – gdje su njihovi posmrtni ostaci? Iza ratnih brojki tako ostaje priča o jednoj obitelji čiji je zajednički život nasilno prekinut, a čija potraga za istinom traje i danas.
Sabina Mešić