Vinko Pavlović u Drijenči je godinama prepoznatljiv po društvenom angažmanu, inicijativama i projektima kojima nastoji unaprijediti život svoje zajednice. No, iza svega što radi ne stoji želja za funkcijama ni priznanjima, nego uvjerenje da ljubav prema kraju u kojem živimo mora imati konkretan oblik. Od infrastrukturnih projekata i očuvanja tradicije do pitanja odlaska mladih, povratka iseljenih i položaja Hrvata u Tuzlanskom kantonu, Pavlović smatra da se budućnost malih sredina ne može graditi čekanjem. Od nedavno je i član Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske, gdje želi biti glas ljudi s terena i poveznica između njihovih potreba i institucija u Zagrebu.
U razgovoru za Hrvatski glasnik govori o tome što ga pokreće, zašto je povratak ljudi jednako važan kao i njihov ostanak, što očekuje od hrvatskih institucija te zašto bi mu na kraju svega bilo najvažnije da ga ljudi pamte kao dobrog čovjeka.
HG: Vinko, vi ste čovjek koji u svojoj sredini ne čeka da netko drugi riješi problem. Što vas pokreće? Ljubav prema svom kraju, osjećaj odgovornosti prema ljudima ili jednostavno nemogućnost da mirno gledate ono što se može promijeniti?
Pavlović: Ovo je pitanje koje mi ljudi često postavljaju, a iskreno, uhvatim i sam sebe da ga postavljam. Možda je teško sve to objasniti riječima, ali mislim da je odgovornost prema ljudima i prema svom kraju nešto bez čega nema ni prave ljubavi prema tom kraju.
Nije dovoljno govoriti kako volimo svoje mjesto, svoje ljude i svoj kraj, a istovremeno ne pokušavati ništa učiniti da im bude bolje. Ako nešto vidimo da se može promijeniti, mislim da onda imamo i određenu odgovornost pokušati to promijeniti.
Vjerujem da bi svatko od nas trebao dati nešto zajednici iz koje dolazi, pa tek onda očekivati nešto zauzvrat. Ne mora to uvijek biti veliki projekt ili velika stvar. Nekada je dovoljno pokrenuti nešto, pomoći čovjeku, okupiti ljude oko dobre ideje i napraviti prvi korak.
Mene upravo to najviše pokreće – osjećaj da možemo napraviti nešto konkretno za ljude oko sebe. Jer na kraju, ljubav prema svom kraju ne pokazuje se samo riječima, nego onim što smo spremni učiniti za njega.
HG: Ljudi vam se obraćaju jer znaju da ćete pokušati pomoći. Je li danas biti čovjek „na usluzi drugima“ više privilegija ili teret?
Pavlović: Mislim da je to nešto što sami biramo. Moj izbor je pomoći ljudima koliko god je u mojoj moći. Naravno, nekada to zna biti iscrpljujuće i nije uvijek lako nositi sa sobom probleme drugih ljudi, pogotovo kada ne možete riješiti baš sve što biste željeli.
Ali, s druge strane, osjećaj kada uspijemo nekome pomoći daje jednu posebnu snagu i motivaciju da nastavimo dalje, možda još jače. Kada vidite da je nešto što ste napravili nekome olakšalo život ili riješilo problem, onda shvatite da sav trud ima smisla.
I mislim da, ako smo u poziciji da možemo pomoći drugima, onda to više nije samo stvar dobre volje. To je i naša obaveza. Ne možemo uvijek pomoći svima i ne možemo riješiti svaki problem, ali možemo pokušati. A ljudima često upravo to i treba, da znaju da ih netko čuje, da njihov problem nekome nije nevažan i da će netko učiniti ono što može.
HG: Drijenča kroz različite projekte dobiva ono što joj je potrebno za kvalitetniji život. Kada biste imali slobodne ruke i dovoljno sredstava, kako biste voljeli da Drijenča izgleda za deset godina?
Pavlović: Mi smo u proteklom razdoblju realizirali niz infrastrukturnih projekata kojima nastojimo olakšati svakodnevni život ljudi koji žive u Drijenči, ali i onih koji u Drijenču dolaze. Istovremeno, kroz različite projekte nastojimo očuvati tradiciju, običaje i ono što naš kraj čini posebnim.
Ali kada me pitate kako bih volio da Drijenča izgleda za deset godina, rekao bih da za to nisu najvažnija sredstva. Najvažniji su ljudi.
Volio bih da se u Drijenču vrate Drjenčani. Ako je možda nerealno očekivati neki veliki povratak mladih obitelji, mislim da nije nerealno očekivati da se ljudi koji su desetljećima radili u inozemstvu, sada kada su zaradili svoje mirovine, vrate u svoj kraj.
Mi im trebamo pokušati stvoriti uvjete da se imaju gdje i zbog čega vratiti – uređenu infrastrukturu, osnovne uvjete za normalan i ugodan život, ali prije svega osjećaj da su ovdje dobrodošli i da ovdje još uvijek postoji zajednica kojoj pripadaju.
Volio bih da za deset godina Drijenča ne bude samo mjesto iz kojeg su ljudi otišli, nego mjesto u koje se ljudi vraćaju. Jer infrastrukturu možemo izgraditi, kuće možemo urediti, ali bez ljudi nema života. A moj najveći cilj bio bi upravo to – da Drijenča ponovno ima više života, više ljudi i više razloga da se u nju vrati.
HG: Hrvatska sela i male sredine u BiH suočavaju se s odlaskom mladih. Što im danas možemo ponuditi da ostanu i jesmo li zakasnili s nekim potezima?
Pavlović: Nažalost, Drijenča, kao i većina malih sredina u kojima žive Hrvati, ostaje bez mladih ljudi. To je činjenica od koje ne trebamo bježati. Ono na čemu mi možemo i moramo raditi jeste da u svojim lokalnim zajednicama stvaramo što bolje uvjete za život.
Na neke globalne trendove i politike teško možemo utjecati. Trend odlaska je možda danas nešto manji, ali moramo biti iskreni i reći da je i manje ljudi ostalo. Zato ne smijemo taj podatak promatrati kao razlog za zadovoljstvo.
Možemo utjecati na ono što je u našoj nadležnosti: na infrastrukturu, obrazovanje, vrtiće, sadržaje za mlade, gospodarstvo i sve ono što čini svakodnevni život. Ali mislim da je jednako važno vratiti ljudima osjećaj da ovdje mogu planirati svoju budućnost i da se njihov trud isplati.
HG: Često govorimo o tome kako spriječiti odlazak. Trebamo li, međutim, puno ozbiljnije početi razmišljati o tome kako ljude vratiti? Što bi bio prvi razlog zbog kojeg bi se netko poželio vratiti u svoje mjesto?
Pavlović: Naš cilj ne treba biti samo zadržati mlade koji su još ovdje, nego stvoriti uvjete da se oni koji su otišli jednoga dana požele vratiti.
Mislim da ljudi ne odlaze uvijek samo zbog novca. Naravno da je financijska sigurnost važna, ali mislim da je pitanje povjerenja možda još važnije. Moramo vratiti povjerenje ljudi u sustav i državu – povjerenje da ovdje mogu raditi, zasnovati obitelj, odgajati djecu i znati da njihov trud nešto vrijedi.
A prvi razlog zbog kojeg bi se čovjek poželio vratiti, po meni, jeste osjećaj da se vraća kući. Zato moramo graditi sredine u kojima će ljudi imati uvjete za ugodan i dostojanstven život, ali i osjećaj pripadnosti.
Posebno mislim na ljude koji su desetljećima radili u inozemstvu i sada dolaze u godine kada mogu birati gdje će provesti ostatak života. Ako im ovdje osiguramo dobre uvjete, zašto njihov povratak ne bi bio moguć? Ne moramo uvijek govoriti samo o velikim brojkama i masovnom povratku. Nekada je dovoljno da se jedna obitelj vrati, pa druga, pa treća. Tako se ponovno stvara život.
HG: Sada ste i član Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske. Što želite da se iz te institucije vidi na terenu, posebno u malim hrvatskim sredinama koje često ostanu izvan velikih političkih tema?
Pavlović: Odskora sam član Savjeta Vlade Republike Hrvatske za Hrvate izvan Republike Hrvatske i to mi je prije svega velika čast, ali još više obaveza. Jer tamo ne predstavljam sebe, nego Hrvate Tuzlanske županije, njihove potrebe, probleme i ono što možemo zajedno napraviti za njihov bolji položaj.
Moja želja je da kroz tu poziciju budem svojevrstan glas Hrvata Tuzlanske županije i veza između ljudi s terena i institucija u Zagrebu. Mislim da je upravo to jedna od najvažnijih stvari – da ono o čemu razgovaramo u našim sredinama dođe do ljudi koji donose odluke i da se onda iz tih razgovora na terenu vide konkretni rezultati.
Republika Hrvatska svake godine izdvaja značajna sredstva za Hrvate u Bosni i Hercegovini i mislim da dio tih sredstava mora doći i do Tuzlanske županije, do naših općina, naših udruga, gospodarstvenika, poljoprivrednika, mladih i svih onih koji rade na tome da hrvatski narod ovdje opstane i razvija se.
Ali ne želim da se moj angažman svede samo na pitanje financiranja projekata. Novac je važan, ali jednako su važni povezivanje, zaštita interesa, stvaranje novih mogućnosti i prije svega osjećaj da male sredine nisu zaboravljene. Ako kroz svoj mandat uspijem učiniti da se glas ljudi iz Tuzlanske županije bolje čuje u Zagrebu i da se dio njihovih potreba pretvori u konkretne projekte i rješenja, smatrat ću da sam svoju obvezu ispunio.
HG: Kada biste pred hrvatske institucije danas mogli staviti samo tri prioriteta za Hrvate u BiH, odnosno Tuzlanskom kantonu, koja bi to tri zahtjeva bila?
Pavlović: Kada bih pred hrvatske institucije mogao staviti samo tri prioriteta, onda bih ih vezao uz ono o čemu smo već govorili, ljude, njihov ostanak i stvaranje uvjeta za život.
Prvi prioritet bio bi ostanak i povratak ljudi. Moramo stvarati uvjete da mladi imaju razlog ostati, ali isto tako moramo ozbiljnije raditi na tome da se ljudi koji su otišli imaju zbog čega vratiti. Bez ljudi nema ni zajednice.
Drugi prioritet bio bi gospodarstvo i radna mjesta. Ne možemo očekivati da će ljudi ostati ako nemaju od čega živjeti. Tu vidim veliki prostor za pomoć malim gospodarstvima, poduzetnicima, obrtnicima i poljoprivrednicima. Mislim da svaka investicija koja jednom čovjeku omogući da ostane i radi u svom kraju vrijedi puno više od same vrijednosti tog projekta.
Treći prioritet je očuvanje hrvatskog identiteta i života naše zajednice. To znači ulaganje u kulturu, obrazovanje, naše udruge, tradiciju, vjeru i sve ono što nas povezuje. Ali tu ne mislim samo na čuvanje onoga što smo naslijedili, nego i na stvaranje uvjeta da taj identitet živi i među mladima.
HG: Imate li osjećaj da smo kao društvo postali previše skloni reći „ne može se“, umjesto pitati „što možemo učiniti da se može“?
Pavlović: Nažalost, među našim narodom često čujemo riječi „ne može se“, „ne isplati se“ i slične negativne odgovore. Mislim da tako ne smijemo razmišljati ako želimo dobro, prije svega sebi, a onda i svojoj zajednici.
Naravno da postoje stvari koje ne možemo napraviti i postoje problemi koje nije lako riješiti. Ali mislim da ne trebamo unaprijed odustajati. Trebamo prvo pokušati pronaći način, pa tek onda, ako zaista ne postoji mogućnost, reći da se nešto ne može.
Često ljudima ponavljam da problem nije uvijek u nedostatku novca ili mogućnosti, nego u nedostatku volje da se traži rješenje. Kada postoji volja, onda se puno češće pronađe i način.
Mislim da nam upravo takvog razmišljanja danas treba više – manje „ne može se“, a više pitanja „što možemo učiniti da se može?“. Jer ako sami sebi unaprijed postavimo granice, onda smo već odustali.
HG: Što je za vas danas patriotizam, govoriti o ljubavi prema svom kraju ili svakoga dana napraviti nešto konkretno da ljudima u tom kraju bude bolje?
Pavlović: Mislim da smo danas, nažalost, patriotizam pomalo sveli na riječi. Svjedoci smo da se ljudi često žele predstaviti kao veći patrioti tako što javno napadaju druge, pišu objave na društvenim mrežama i pokušavaju dokazati kako svoju državu i svoj narod vole više od nekoga drugoga.
Ja ne dozvoljavam nikome da kaže da voli moju domovinu više od mene. Ali isto tako, svoju ljubav prema domovini nemam potrebu dokazivati napadanjem drugih. Za mene je patriotizam nešto sasvim drugo. Patriotizam se ne dokazuje udaranjem u prsa, nego onim što svakoga dana napravimo za svoj kraj i svoje ljude.
Ako čuvamo prirodu, ako ne bacamo smeće gdje mu nije mjesto, ako sudjelujemo u uređenju svog mjesta, ako pokrenemo projekt koji će ljudima olakšati život, ako pomognemo nekome kome je pomoć potrebna – za mene je sve to patriotizam. Ne mora svaka dobra stvar biti velika i vidljiva. Važno je da je konkretna i da ostavlja nešto dobro iza nas.
Ja svoj patriotizam najviše vidim upravo kroz doprinos zajednici. Mislim da je lako govoriti koliko volimo svoj kraj, ali puno je važnije pitati se što smo danas napravili da taj kraj bude bolji.
Na kraju, ljubav prema domovini i svom kraju ne mjeri se time koliko smo glasni, nego onime što smo spremni učiniti za njih. Jer riječi mogu trajati jedan dan, a dobro djelo ostaje ljudima i zajednici.
HG: Iza svega što radite ipak stoji obitelj. Kada jednoga dana podvučete crtu, što biste voljeli da ljudi kažu o Vinku Pavloviću, koliko je projekata pokrenuo ili kakav je bio čovjek prema ljudima?
Pavlović: U svemu ovome što radim, najvažnija mi je ipak obitelj. Istina je da zbog svega ovoga nekada na neki način i obitelj trpi, jer vrijeme koje čovjek posveti poslu i ljudima mora uzeti od nekoga. Ali upravo tamo imam i najveću potporu i razumijevanje. Bez toga bi sve ovo bilo puno teže.
A kada bih jednoga dana podvukao crtu, puno mi je važnije da ljudi kažu: „Bio je dobar čovjek“, nego da govore o tome koliko je projekata pokrenuo ili koje je funkcije obnašao.
Neću sigurno uspjeti riješiti sve probleme. Ne mogu obećati da ću napraviti sve što bih želio. Ali važno mi je da jednoga dana nitko ne može reći da Vinko nije pokušao. Da je vidio problem i okrenuo glavu. Ako sam pokušao pomoći, ako sam napravio nešto dobro za svoju zajednicu i ako sam prema ljudima bio čovjek, onda mislim da je to ono što na kraju ostaje.
Jer projekti ostaju zapisani, funkcije prođu, mandati završe, ali čovjek ostaje ljudima u sjećanju. I ako me jednoga dana budu pamtili prije svega kao dobrog čovjeka koji je uvijek pokušavao nešto učiniti za svoje ljude i svoj kraj, bit ću zadovoljan.
