Hrvatski književnik, dramatičar, prozaik i publicist Slobodan Šnajder preminuo je u 79. godini života, objavila je njegova kći na društvenim mrežama.
“Slomljena srca javljam da je moj tata, svima ovdje poznat kao Šac, jučer preminuo. Želim da znate koliko mu je značila ova zajednica koju smo zajedno vodili, trudio se oko objava, veselio komentarima i mnoge od vas smatrao ne samo pratiteljima, nego prijateljima. Bili ste iskra koja mu je zadnje godine učinila ljepšima. Hvala vam na tome”, napisala je.
Slobodan Šnajder rođen je 8. srpnja 1948. u Zagrebu, gdje je diplomirao filozofiju i anglistiku. Bio je jedan od pokretača i dugogodišnji glavni urednik kazališnog časopisa “Prolog”. Bio je kolumnist u Glasu Slavonije i Novom listu, a prozu, eseje, kritike i drame objavljivao je od 1967.
Književnu je pozornost privukao politički angažiranim dramama oslonjenima na poetiku Bertolta Brechta. Posebno mjesto u njegovu opusu zauzimaju drame biografije o buntovnim umjetnicima i intelektualcima, među kojima su “Kamov. Smrtopis”, “Držićev san”, “Hrvatski Faust”, “Confiteor” i “Nevjesta od vjetra”.
Pisao je i drame ratne tematike “Utjeha sjevernih mora” i “Zmijin svlak”, koje su izvođene uglavnom na njemačkome govornom području, a bave se problemom genocida, logora, masovnih silovanja. Kazališne kritike i eseje skupio je u knjizi “Radosna apokalipsa”, a proze je sabrao u zbirci “Knjiga o sitnom”.
Među njegovim proznim djelima su i romani “Morendo” ratno-ljubavna priča složene strukture i “Doba mjedi” koji prati sudbinu Folksdojčera od njihova iseljivanja iz Njemačke u XVIII. st. do protjerivanja nakon Drugoga svjetskog rata i najnoviji iz 2023. “Anđeo nestajanja”.
:Slobodana Šnajdera pamtim prije svega kao vrhunskog autora i pisca. Šokantno mi je da je otišao tako naglo… Kao pisca nevjerojatno dobre rečenice, pisca koji je zahvaćao jedno epsko vrijeme 20. stoljeća, vrlo precizno, vrlo točno, koji je iz nekakve osobne priče u svojim romanima gradio velike priče”, rekao je Seid Serdarević, izdavačka kuća Fraktura.
Riječ o jednom od najkompleksnijih i najbeskompromisnijih glasova suvremene hrvatske kulturne scene.
Šnajder je svojim radom i javnim djelovanjem, velikim dijelom vezanim uz kazalište, ostavio neizbrisiv trag u hrvatskoj kulturi. Šnajderova djela osim hrvatske, prepoznala je i europska čitateljska publika u prijevodima na brojne jezike i izvedbama na relevantnim inozemnim kazališnim scenama.
Uz visoku estetsku vrijednost, Šnajderov opus funkcionira i kao aktivna historiografska metafikcija koja je sustavno dekonstruirala neuralgične točke nacionalne i europske povijesti 20. stoljeća, dok je njegov društveni angažman bio imanentan samom tekstu. U hrvatsku književnost unio je radikalne formalne i tematske inovacije, poput polifone dramaturgije i epskog teatra, historizaciju tabuiziranih kolektivnih trauma, kao i sintezu visoke erudicije i dokumentarizma. Odnos kulture, ideologije i politike u Šnajderovu radu bio je obilježen trajnim, produktivnim sukobom. Smatrao je da kultura koja ne pruža otpor dominantnom političkom narativu gubi svoj smisao.
Posljednjih su godina Šnajderovi romani donosili zanimljive poglede na povijest, na slike proživljenog vremena koje još uvijek odjekuje u današnjem svijetu. Upravo tim romanima, ali posebice ranijim dramskim djelima Šnajder je kao pisac doživio najsnažniju domaću i međunarodnu čitateljsku recepciju.
“On je u naš književni prostor čak i u svojim zrelim godinama s romanima poput “Doba mjedi” donosio nove teme i elaborirao ih na jedan zanimljiv i literarno uvjerljiv način tako da su njegovi romani objavljeni zadnjih godina prevođeni na velike svjetske jezike – otišao je jedan od temeljaca suvremene hrvatske književnosti – autor “Hrvatskog Fausta” i ostalih tekstova koji su igrani na svjetskim pozornicama i ovo je veliki gubitak za hrvatsku kulturu i književnost”, kazao je Velimir Visković, kritičar, esejist i leksikograf.
“Šnajder je, mislim da bi se svi trebali složiti, najveći hrvatski dramski pisac u periodu nakon odlaska Krleže. Njegove drame su vrlo čvrsto strukturirane, naravno da dotiču sve najozbiljnije društvene i političke, kulturne i kulturološke probleme. Koliko je god bio čvrst, bio je i vrlo otvoren prema scenskim adaptacijama njegovih djela”, ističe redatelj Branko Brezovec.
Poznavao je i volio Krležu, a sam sebe nazivao divljim Krležinim sinom.
“Što bismo mi bez Krleže bili? Jedna amorfna masa bez kriterija. Ako još ima nekih kriterija u hrvatskoj književnosti i državi, oni se mogu izvesti samo iz krležijanstva”, svojevremeno je volio govoriti i sam Šnajder.
Hrvatska književnost ostala je bez jednog od najvećih.
