Piše: Ivana Marić
Dovoljna je bila jedna kvalifikacija nogometne reprezentacije Bosne i Hercegovine na Svjetsko prvenstvo da u vodu padnu godine pažljivo građenih nacionalističkih narativa. Dovoljna je bila jedna utakmica da ljudi zaborave zastrašivanja, spinove i podjele od kojih političari decenijama žive. Širenje mržnje im se nije baš primilo, a nije da nisu sijali i marljivo đubrili to svoje sjeme. No sve im to odnese buka navijačkih pjesama i slavlja nakon svake utakmice naše reprezentacije.
Građani Bosne i Hercegovine odavno nisu bili ovako ujedinjeni, puni optimizma, nade i iskrene radosti, onoga što im je najviše nedostajalo zadnjih par decenija. Politika nas može podijeliti, ali sport nas iznova podsjeća koliko toga ipak imamo zajedničkog.
Svako vidi ono što želi da vidi
Od početka prvenstva čitamo različite vijesti. Jedan navijač je unio zastavu Srbije među bh. navijače. Negdje se navodno ne dozvoljava javno gledanje utakmica. Nekome je zabranjeno nositi dres reprezentacije. Neko je nekome oteo neku zastavu. Neko je provocirao pjesmom ili simbolima. Raspravlja se o tome koliko je Zlatanu Ibrahimoviću stalo do Bosne i Hercegovine i da li negira svoje porijeklo.
Takve vijesti uvijek privlače više pažnje nego one lijepe. Međutim, svako od nas vidi ono čemu želi dati najveći značaj. Neko vidi provokaciju, a neko zajedništvo. Neko će primijetiti zagrljene dječake u dresovima različitih reprezentacija, navijače drugih država koji zajedno s našima pjevaju „Poljem se širi miris ljiljana“, Zlatana Ibrahimovića koji jedva zadržava suze dok govori o Bosni i Hercegovini ili hiljade ljudi koji zajedno slave, bez pitanja kako se ko zove i kojoj vjeri pripada.
Ljepota je, baš kao i mržnja, često u oku posmatrača. Srećom, čini se da većina naših ljudi bira da vidi ono što nas povezuje, dok negativne incidente ignoriraju i ne daju im na važnosti, jer je ne zaslužuju.
Brendiranje države
Probuđeni optimizam, nada i radost nisu jedina vrijednost ovog prvenstva. Desetine hiljada naših navijača na stadionima i ulicama američkih i kanadskih gradova, kao i stotine hiljada ljudi koji su utakmice pratili širom Bosne i Hercegovine i dijaspore, pokazali su svijetu jedno sasvim drugačije lice naše zemlje.
Ovo je historijska prekretnica u kojoj je Bosna i Hercegovina, barem na trenutak, prestala biti zemlja koju mnogi prepoznaju isključivo po ratu, političkim krizama i podjelama. Umjesto toga, svijetu se predstavila kao zemlja raspjevanih ljudi koji nakon poraza slave gotovo jednako kao i nakon pobjede, grle jedni druge i plaču od sreće.
Kamo sreće da naši političari iskoriste ovu priliku za ozbiljno rebrendiranje države i pokažu svijetu da Bosna i Hercegovina nije samo zemlja problema nego i zemlja izuzetnih ljudi. Mnogi su tek sada prvi put čuli za našu državu. Još više njih poželjelo je da je posjeti i upozna raspjevane Bosance i Hercegovce koji su sve redom zarazili neformalnom himnom „I’m from Bosnia, take me to America“.
Pridobili smo našu djecu
Ovim prvenstvom smo pridobili djecu naših iseljenika i izbjeglica, generacije koje su odrasle hiljadama kilometara daleko od Bosne i Hercegovine i koje jedva da govore naš jezik.
Mnogima od njih ovo je možda prvi put da su osjetili istinsku povezanost sa zemljom svojih roditelja. To se posebno vidjelo među djecom naše dijaspore u Americi, koja je predaleko da bi je domaći političari redovno obilazili u potrazi za glasovima. Oni više neće morati objašnjavati gdje se na karti nalazi Bosna i Hercegovina, niti će imati potrebu skrivati svoje porijeklo ili se predstavljati kao Amerikanci. Naprotiv, s ponosom će moći reći da su Bosanci i Hercegovci.
Nijedna kampanja, nijedan promotivni projekat niti bilo koja strategija brendiranja države ne bi mogli postići ono što je reprezentacija uspjela za nekoliko sedmica.
Snaga raznolikosti
Dok reprezentacije brojnih država odavno pokazuju da različite nacije, vjere i kulture mogu zajedno graditi uspjeh, mi smo još uvijek skloni brojati ko je koje nacionalnosti.
Zato ohrabruje činjenica da reprezentaciju Bosne i Hercegovine čine pripadnici sva tri konstitutivna naroda, ali i igrači koji su odrasli širom svijeta, daleko od naših svakodnevnih političkih podjela. Njima nacionalnost nije prepreka da zajedno pobjeđuju.
Upravo zato naši navijači više vode računa da ne veličaju jedne, a vrijeđaju druge. Gledajući reprezentativce kako zajedno slave, kako se međusobno poštuju i podržavaju, postaje jasno da raznolikost nije slabost nego snaga.
Možda bismo se, umjesto na političare koji nas godinama uče strahu, nepovjerenju i podjelama, trebali ugledati na naše reprezentativce koji nas uče zajedništvu, poštovanju i vjeri da je uspjeh moguć samo kada igramo kao tim.
Hvala našim sjajnim momcima i briljantnom selektoru što su nam vratili nešto što nam je decenijama nedostajalo – vjeru da je moguće pobijediti. Ne samo na fudbalskom terenu, nego i u životu.
Ako je reprezentacija, uprkos svim prognozama, uspjela ostvariti ovakav uspjeh, onda možemo i mi. Samo moramo prestati kukati, tražiti krivce u drugima i čekati da neko drugi obavi naš posao. Treba zasukati rukave, a i nogavice, istrčati na teren i odigrati najbolje što znamo. Svako na svojoj poziciji. U svojoj profesiji. U svojoj ulici. U svojoj zajednici.
Najveća pobjeda ove reprezentacije nije plasman na Svjetsko prvenstvo, pa čak ni rezultat na terenu. Njena najveća pobjeda je to što nas je, makar na trenutak, podsjetila da Bosna i Hercegovina može biti zemlja zajedničkog ponosa, a ne samo zajedničkih problema.
Takve pobjede traju mnogo duže od devedeset minuta.
