Uoči svetkovine Uznesenja Blažene Djevice Marije – Velike Gospe, Župa Uznesenja Blažene Djevice Marije u Breškama večeras je proživjela treću i posljednju večer trodnevnice. Prostor oko crkve bio je ispunjen mnoštvom vjernika, a ozračje molitve i duboke pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji osjećalo se od samog početka misnog slavlja.
Svetu misu predvodio je gvardijan Franjevačkog samostana u Tuzli fra Željko Nikolić, u koncelebraciji s fra Markom Lovrićem, župnikom u Breškama, fra Miroslavom Ikićem, fra Robertom Bašićem, fra Franjom Martinovićem te fra Vukom Buljanom iz Hrvatske katoličke misije u Kölnu.
Bila je to misa posebno posvećena bolesnicima, svima onima koji nose teret bolesti, patnje, straha i neizvjesnosti. Na kraju misnog slavlja fra Željko Nikolić prošao je među okupljenim vjernicima i blagoslovio bolesnike. Taj trenutak za mnoge je bio posebno dirljiv i snažan. Jer blagoslov nije ostao samo pred oltarom, nego je gvardijan došao među ljude, među one koji su večeras došli tražiti utjehu, snagu i pomoć.
Upravo je bolest, patnja i odnos čovjeka prema teškim životnim trenucima bila središnja tema fra Željkove propovijedi.
Govoreći o uočnici Velike Gospe, kazao je kako su se vjernici okupili iskazati posebno poštovanje, odanost i ljubav prema svojoj nebeskoj Majci Mariji, ali i zamoliti njezinu pomoć, za male i velike potrebe koje ih pritišću.
„Vrijeme u kojem živimo nije lagano“, poručio je fra Željko, istaknuvši kako smo pritisnuti strahom, neizvjesnošću i različitim poteškoćama te da u osobnim životima ponekad dođemo do zida iznad kojega više ne vidimo kako dalje.
No upravo tada, kazao je, imamo zagovornicu i pomoćnicu u Blaženoj Djevici Mariji.
Marija, naglasio je, na svakoga od nas gleda kao što majka gleda svoje dijete. Oni koji su joj se iskreno obratili za pomoć, osjetili su snagu njezina zagovora kod Boga. Ne ostavlja nikoga bez svoje pomoći, osobito one koji joj se obraćaju iskreno i od srca.
O snazi marijanske pobožnosti, dodao je, svjedoči i velik broj mjesta posvećenih Blaženoj Djevici Mariji upravo na ovim našim prostorima. To je, kazao je, znak iskrene vjere i pouzdanja u njezin zagovor kod Boga.
Osvrćući se na prethodne dane trodnevnice, fra Željko je podsjetio kako se tijekom tri dana govorilo o narušenim ljudskim odnosima. Nije, istaknuo je, dovoljno imati crkvu, blagdane i procesije. Važno je ono što se događa izvan crkvenih vrata – kako govorimo jedni o drugima, kako postupamo s ljudima koji nam nisu dragi, kako rješavamo sukobe i kakvi smo prema slabima.
Podsjetio je i na poruku o oprostu: oprostiti znači odlučiti da tuđa pogreška neće od nas napraviti ogorčena čovjeka.
Treće večeri želio je otvoriti pitanje našeg vjerničkog stava prema bolesti, jer bolest prije ili kasnije susreće svakoga čovjeka.
„Došli smo moliti za ozdravljenje“, kazao je, podsjećajući kako se večeras na poseban način molilo za sve bolesnike, ali i za sve ono što čovjeka pritišće, bilo da je toga svjestan ili ne.
Što je, zapravo, bolest? Najjednostavniji odgovor bio bi odsutnost zdravlja. No iza te jednostavne definicije, kazao je, može se kriti mnogo toga nerazumljivog, skrivenog i podložnog manipulacijama i pogrešnim tumačenjima.
Ipak, važnije od teoretiziranja o teškim trenucima života jest naš stav i naše ponašanje kada nas snađu problemi. A jedna od velikih tajni ljudskog života upravo su patnja i bolest.
U svećeničkom pozivu, istaknuo je fra Željko, jedna od bitnih zadaća jest biti blizu ljudima u patnji.
Svećenici tako susreću ljude koji u svojoj bolesti i patnji postaju oplemenjeniji. Iz svojih muka izlaze promijenjeni, postaju bolji ljudi i bolji vjernici, bliži onima koji također prolaze kroz različite životne teškoće. Kao da ne pobjeđuju samo tjelesne muke, nego istodobno postaju boljim ljudima.
S druge strane, postoje i oni koji, razočarani prolaznošću tijela i njegovim slabostima, ostaju zarobljeni u vlastitom razočaranju i osjećaju napuštenosti.
Posebno je upozorio na pojavu koja, kako je kazao, među svećenicima koji djeluju na ovim prostorima ostavlja gorak okus. To je činjenica da velik broj teško bolesnih ljudi iz župnih zajednica uopće ne poziva svećenika kako bi primili sakrament bolesničkog pomazanja.
Kao da se odgađanjem tog trenutka pokušava odgoditi i ono što svakoga čovjeka neminovno čeka – ozdravljenje ili odlazak s ovoga svijeta.
Pogrešno je, naglasio je, razmišljati kako će primanje ovog sakramenta značiti da je došao trenutak smrti. Takav stav, kazao je, pokazuje koliko smo slabi u vjeri i koliko svojim nesudjelovanjem u sakramentima produbljujemo vlastito neznanje i krive putove.
Istodobno, upozorio je, spremni smo u svojoj nevolji tražiti spas na mjestima koja nemaju ništa s kršćanskom vjerom – otići po zapis, „saliti stravu“ ili djetetu staviti crveni konac oko ruke.
„Puno je zvorabljenja i krivih poimanja“, kazao je fra Željko, naglasivši kako takve prakse nemaju mjesta u životu vjernika ni u kršćanskoj vjeri.
Govorio je i o još jednom pogrešnom razumijevanju bolesti i uvjerenju da je svaka bolest kazna od Boga za počinjene grijehe, bilo osobne, bilo grijehe nekoga od naših bližnjih.
A onda je postavio pitanje koje je snažno odjeknulo među vjernicima: vjerujemo li u oprost grijeha na svetoj ispovijedi? Ako vjerujemo u oproštenje, kako onda možemo Boga promatrati kao osvetnika koji će nas za svaki, mali ili veliki grijeh, kazniti?
Gdje je nestala vjera u Boga koji je podnio muku i smrt da spasi sve nas, upitao je, ne neke daleke ljude, nego svakoga osobno, „vas i mene, imenom i prezimenom“.
Fra Željko je pritom progovorio i o odgovornosti svećenika, priznajući kako svećenici često u propovijedima govore ljudima koji nisu prisutni. Takve riječi, kazao je, često ne dopru do onih kojima su namijenjene, nego kod vjernika koji sudjeluju na misi mogu stvoriti osjećaj da ih se kritizira samo radi kritike ili da ih se potiče na nešto što možda ni sami svećenici ne čine.
Njegova večerašnja propovijed, naglasio je, nije bila pokušaj kritiziranja, nego poticaj da svatko u vlastitom životu preispita slijedi li možda putove koji su lakši, ali nisu ispravni.
Uoči Velike Gospe, Marija je ponovno bila u središtu razmišljanja. Svake godine, kazao je, na ovom se mjestu govori o njezinu životu, njezinu pristanku da bude Majka Gospodinova, ali i o svemu što je taj pristanak nosio, uključujući muku koju je podnijela tijekom zemaljskog života.
Ako ni Gospodin, u kojega vjerujemo, ni njegova Majka, kojoj se obraćamo, nisu bili oslobođeni muka ovozemaljskog života, što onda možemo očekivati mi koji tako često javno govorimo da vjerujemo, a u svakodnevnom životu često podbacimo?
Posebno se osvrnuo na potrebu da se vjera ne dokazuje samo riječima, dokumentima i formalnim pripadanjem.
Dok s ponosom pokazujemo domovnice i krsne listove pokušavajući dokazati sebi i drugima što jesmo, naš život, upozorio je, često pokazuje nešto sasvim drugo.
A Marijin tihi pristanak, kazao je, mnogo je veći i značajniji od našeg često nesmotrenog govorenja, praznih fraza i floskula.
Njezin tihi pristanak da prihvati tako velik zadatak i postane Majkom Gospodinovom treba nam biti putokaz. Primjer Marije pokazuje nam kako Bog vodi svaki ljudski život, čak i kada je težak i obilježen mukom.
„Zar nam nije jasno da je ovo pravi trenutak da s ovog mjesta odemo promijenjeni u našim vjerničkim stavovima koji su često krivi i pogrešni?“ upitao je okupljene.
Upravo je to bila i završna poruka njegove propovijedi.
U Breške se večeras došlo moliti za ozdravljenje, pokloniti se Mariji, pronaći snagu i nadu te zamoliti Boga da oslobodi čovjeka od svega lošega. No, kazao je fra Željko, samo o nama ovisi hoćemo li s ovog svetog mjesta otići kao promijenjeni ljudi i vjernici ili ćemo već na izlasku iz crkvenog dvorišta nastaviti po starom.
Imamo Mariju kao zagovornicu i pomoćnicu, ali nitko umjesto nas neće krenuti putem obraćenja i promjene vlastitog života. Ta odgovornost pripada svakome od nas.
Zato je gvardijan na kraju pozvao:
„Kad već imamo takvu moćnu zagovornicu kod Boga, kad već znamo što je za nas podnio Gospodin, ne dopustimo sebi da naše molitve i naši zavjeti budu još jedan prazan govor. Promijenimo svoje živote. Obratimo se i već danas krenimo putem koji je uzak i trnovit, ali je jedini ispravan.“
Treća večer trodnevnice tako je u Breškama završila u snažnom ozračju vjere, molitve i zajedništva. Nakon mise uslijedio je i kulturno-umjetnički program u kojemu su sudjelovali članovi kulturno-umjetničkih društava iz Slavonskog Broda i Zovika, zajedno s članovima Kulturno-umjetničkog društva „Župa Breške“.
Pjesmom, izvornom glazbom i narodnim običajima podsjetili su na bogatu tradiciju ovoga kraja i ono što je generacijama čuvalo identitet ljudi ovih prostora. Bio je to nastavak večeri u kojoj se vjera, zajedništvo i tradicija nisu samo govorili nego i živjeli.
A Breške su još jednom pokazale koliko njihova Velika Gospa okuplja ljude. Uoči svetkovine, u mnoštvu vjernika, pjesmi i molitvi, ali i u tišini pred Majkom Božjom, večeras se osjećala ona posebna snaga zajedništva koju ovaj blagdan već generacijama nosi.
Maja Nikolić
