Piše: Ivona Grgić
U današnjem dijelu priče o selu Jakotina, naš sigovornik Marko Kljajić opisuje nam narodnu nošnju ovog kraja koja je slična narodnoj nošnji iz zaleđa Zadra i koja i danas dan, iako je ovo selo porušeno i prazno već duže od trideset godina, ima značajnu ulogu u sjećanju na Jakotinu kakva je nekada bila.
“Našu nošnju često možete vidjeti tijekom svadbenih veselja i služenja svetih misa diljem svijeta gdje obitavaju Jakoćani. U selu je također bilo i žena koje su tijekom čitavog života nosile isključivo nošnju. Pošto su migracije iz Jakotine bile aktualne i mnogo, mnogo godina prije rata, a pogotovo u Slavoniju, bilo je naših žena koje se ni tamo nisu odrekle svakodnevnog oblačenja nošnje”, priča nam Marko.
Kao dječak promatrao je seoske žene kako od konpolje prave platno za izradu nošnje. Ubrana konpolja je, kaže, bila u vodi po dvadeset dana i to u rijeci, pa je nakon toga trebaju udariti barem četiri mraza, a onda se donosi kući i na stupama, koje su izgledale kao krokodilska usta, tuca kako bi se odvojila stabljika i kako bi ostala vlakna. Nakon toga tkalo se na stanu i tkanina bi se porom prala u lugu.
“Ženska nošnja je oko vrata i rubova rukava imala vez, a naprijed je bila pregača od vune. Čarape i zepe su također bile dio nošnje, a ako se imaju cipele, to je već bilo nešto posebno. Cure su tijekom ljeta oblačile i jelečić, a starije žene su na glavi imale maramu koja je bila čisto bijela. Marame su inače bile inostrane, šarene i lijepe”, objašnjava nam Marko Kljajić.
A posebno su zanimljive muške nošnje.
“Što se muških košulja tiče sastojale su se od košulje, gaća, jeleka, čarapa i opanaka i naravno neizostavnog šešira koji je Jakoćanima bio jedan od najdražih modnih detalja”, prepričava Marko i dodaje:
“Poslije rata imali smo jedan sitni problemčić glede nabavke platna u mjestima van Bosne i Hercegovine gdje smo tada živjeli, pa smo u Jajcu uspjeli pronaći odgovarajuće platno te obući kulturno-umjetničko društvo i dječicu.”
Za Jakoćane će nošnja uvijek imati posebnu vrijednost.
“Jer je naša najmekša poveznica sa rodnim krajem i jedan bitan, materijalni manifest ljubavi prema rodnoj grudi i prizorima na koje smo navikli još kao mali”, završavamo još jedan razgovor o Jakotini i najavljujemo nastavak priče već za sutra.
