Solina danas nije bila samo jedno tuzlansko naselje, nego dio obiteljske priče, sjećanja i identiteta.
Na blagdan Presvetog Imena Marijina, patrona filijalne crkve u Solini, okupili su se brojni vjernici. Bilo je svečano, dostojanstveno i radosno, ali ovo slavlje imalo je i jednu posebnu, gotovo simboličnu dimenziju. U Solinu su stigli gosti iz Bača, potomci ljudi koji su nekada živjeli na Gradovrhu.
I tako se danas, na jednom mjestu, susrela prošlost sa sadašnjošću.
Priča o Gradovrhu jedna je od najljepših priča koje se ne mogu ispričati samo datumima i povijesnim činjenicama. To je priča o ljudima koji su živjeli, molili, gradili i stvarali, a onda se kroz povijesne okolnosti selili, noseći sa sobom ono što im nitko nije mogao oduzeti, vjeru, uspomene i pripadnost.
Iz Gradovrha su ljudi tijekom povijesti odlazili na različite strane. Jedan od važnih tragova tog puta vodi prema Baču, a danas se ta priča nastavlja i u Solini.
U toj povijesnoj lekciji posebno mjesto zauzima Gospa Gradovrška. Pobožnost prema Gospi i sjećanje na Gradovrh nisu ostali zarobljeni u prošlosti. Prenosili su ih ljudi, iz generacije u generaciju, iz mjesta u mjesto.
Zato se danas, kada se u Solini slavi naša nebeska Majka Marija, ne slavi samo patron jedne filijalne crkve. Slavi se i ono što je preživjelo vrijeme, a to su vjera, sjećanje i veza među ljudima.
Posebno mjesto u današnjem slavlju pripalo je ljudima koji su stigli iz Bača, jer sa sobom su, na neki način, donijeli i dio priče svojih predaka. Priče o ljudima koji su nekada živjeli na Gradovrhu, a čiji potomci i danas pamte odakle su njihovi korijeni.
Njihov dolazak bio je lijep podsjetnik da se povijest ne čuva samo u knjigama i arhivima. Čuva se i u ljudima, obiteljskim pričama, molitvama i u uspomenama koje se prenose iz generacije u generaciju.
Zato je njihov susret s vjernicima u Solini imao posebnu toplinu. Jer kada se susretnu ljudi čiji su životi povezani istim korijenom, nije potrebno puno objašnjavati. Dovoljno je znati da je nekada davno na istom prostoru živio netko tvoj.
A onda se dogodi da se njegovi potomci, desetljećima i generacijama poslije, ponovno susretnu u molitvi, a ovakvi susreti čuvaju ono što vrijeme najlakše odnese, osjećaj pripadnosti.
Svečano misno slavlje predvodio je fra Robert Bašić, uz koncelebraciju gvardijana fra Željka Nikolića, župnog vikara fra Mije Ljubosa, župnika župe Breške fra Marka Lovrića i župnika župe Drijenča fra Franje Martinovića. U slavlju je sudjelovao i bogoslov fra Toni Divković.
U propovijedi je fra Robert govorio upravo o imenu.
Jer postoje imena koja samo izgovorimo, ali postoje i ona koja u nama probude čitav jedan svijet. Kada izgovorimo ime osobe koju volimo, u njemu se, kaže, sabere cijeli naš život. Lice, glas, susret, dobrota, uspomene, zajednički trenuci.
Takvo je, kazao je, i Marijino ime.
Ne slavimo samo riječ. Slavimo osobu čiji je život toj riječi dao smisao.
Marija je svojim „Evo me, Gospodine, neka mi bude po tvojoj riječi“ pokazala što znači potpuno se predati Bogu, čak i onda kada čovjek ne razumije što mu budućnost donosi.
Njezino „da“ nije ostalo samo riječ. Postalo je život.
A upravo tu poruka današnjeg blagdana postaje osobna za svakoga od nas.
Nije dovoljno imati lijepo kršćansko ime. Nije dovoljno nositi križ oko vrata ili redovito dolaziti u crkvu. Pitanje je, podsjetio je fra Robert, što izlazi iz našega srca. Kakve plodove donosimo? Što drugi ljudi osjete kada izgovore naše ime? Hoće li se sjetiti dobrote, osmijeha, topline i ljubavi – ili naših mana, tvrdoglavosti i teških riječi?
Jer ono što ostaje iza čovjeka nisu samo riječi koje je izgovorio, nego ono što je svojim životom učinio.
Nakon svećane svete mise, zajedništvo se nastavilo na najjednostavniji i najljepši način, za zajedničkim stolom.
Vrijedni župljani koji pripadaju ovoj tuzlanskoj filijalnoj crkvi pripremili su ručak i kolače za sve goste. Miris hrane, razgovori, smijeh i susreti nastavili su ono što je započelo u crkvi.
Jer zajednica se ne gradi samo u velikim riječima. Gradi se i kada nekome otvorimo vrata. Kada dočekamo gosta. Kada pripremimo ručak za drugoga. Kada sjednemo za isti stol s ljudima koje možda prvi put susrećemo.
Danas su se tako za istim stolom našli ljudi iz Soline i njihovi gosti iz Bača. Ljudi različitih životnih puteva, ali povezani pričom koja seže duboko u prošlost. Pričom o Gradovrhu. Pričom o Mariji. Pričom o vjeri koja se nije izgubila ni onda kada su se mijenjali domovi. A u tome i jest najveća vrijednost ovakvih dana. Da se ne zaboravi. Da se ljudi ponovno sretnu. Da mlađe generacije čuju priče starijih. Da znaju zašto se neka imena izgovaraju s posebnim poštovanjem.
I da shvate kako se korijeni ne mjere samo mjestom u kojem danas živimo. Ponekad ih nosimo sa sobom cijeli život.
Danas ih je u Solinu bilo mnogo. U ljudima koji su stigli iz Bača. U sjećanju na Gradovrh. U Gospi Gradovrškoj. U pjesmi i zajedništvu. I za zajedničkim stolom.
Danas smo iz Soline svi otišli ispunjeniji i još ponosniji, ponijevši najljepše misli. Da ono što je uistinu vrijedno ne nestaje kada prođu godine.
U Solini se danas slavilo Presveto Ime Marijino. Ali se slavilo i jedno drugo, veliko ime – Gradovrh. Ime koje još živi u srcima svih nas.
Maja Nikolić
