Piše: Goran Vojković, Index.hr
GENOCID. Sama riječ je teška, mračna, ružna. Pravno ima vrlo jasno definirano značenje.
Genocid nije naziv kojim se neki ratni zločin dodatno moralno pojačava kada nam riječi “ubojstvo”, “mučenje” i “progon” više ne djeluju dovoljno snažno. Njegovo bitno obilježje nije samo ono što je počinjeno, nije čak ni broj žrtava, nego namjera. Namjera da se neka nacionalna, etnička, rasna ili vjerska skupina, u cijelosti ili djelomično, uništi kao skupina. Namjera koju je pravno iznimno teško dokazati, što osudu za genocid čini još težom.
Škabrnja nije pravno kvalificirana kao genocid. Nisu to ni razaranje Vukovara ni ubijanja zarobljenika na Ovčari i drugdje. Čak ni višegodišnja opsada Sarajeva, ubijanje njegovih stanovnika, Bošnjaka, Hrvata, Srba i drugih, sustavno uništavanje grada te širenje terora nisu u presudi Ratku Mladiću kvalificirani kao genocid.
Srebrenica je dokazani genocid
Za genocid je Ratko Mladić osuđen zbog Srebrenice. Za masovna ubojstva u Srebrenici dokazana je posebna namjera uništenja Bošnjaka Srebrenice. Sud je tu bio vrlo precizan. Zločini počinjeni u šest drugih bosanskohercegovačkih općina nisu kvalificirani kao genocid.
Za razliku od Slobodana Miloševića, kojega politički možemo zvati zločincem, ali koji nikada nije pravno osuđen jer je umro prije izricanja presude, nekadašnji visoki oficir JNA, a potom general Vojske Republike Srpske Ratko Mladić osuđen je pravomoćno. Nazvati Ratka Mladića osuđenikom za genocid nije mišljenje. To je sadržaj pravomoćne presude.
Negiranje genocida može biti kažnjivo
Na tu se činjenicu nadovezuje još nešto važno: javno odobravanje, poricanje ili grubo umanjivanje genocida u nizu europskih država može biti i kazneno djelo, osobito kada potiče nasilje ili mržnju.
A što je napravila Srbija? Godinama je kukala kako bolesni Mladić životari u zatvoru umjesto da bude pušten u Srbiju. Kao da doživotna kazna vrijedi samo dok je osuđenik zdrav i kao da je u cijeloj priči Mladić bio žrtva, a ne krvnik. Čini se da politika Srbije nije shvatila ni što znači doživotna kazna.
A kada je Ratko Mladić umro, po njegovo je tijelo poslan zrakoplov Vlade Srbije. Lijes prekriven zastavama Srbije i Republike Srpske iz zrakoplova su iznijeli pripadnici Vojske Srbije. Kada je vozilo s lijesom krenulo prema Vojnomedicinskoj akademiji, uz cestu su stajali raspoređeni pripadnici policije i Žandarmerije koji su salutirali vozilu s tijelom osuđenika za genocid. Uza sva Vučićeva izvlačenja kako će pogreb biti održan “prema željama obitelji”, stvar je jasna: ovo je državna odluka i državna stvar.
Tijelo čovjeka osuđenog za jedini sudski utvrđeni genocid počinjen na području bivše Jugoslavije dočekuje se kao tijelo heroja, a ne kao tijelo čovjeka zbog kojega bi Dante morao dopisati deseti krug pakla.
General protiv gradova i zarobljenika
Ratko Mladić, uostalom, nije bio nikakav vojnički genij, nego general topničke nadmoći nad gradovima i ljudima koji mu nisu mogli ravnopravno uzvratiti. Njegov doprinos vojnoj vještini uglavnom se svodio na to da topove postavi na brdo, a nišane usmjeri prema tržnici, tramvaju, bolnici ili redu za vodu. Za takvu je “hrabrost” uvijek bila potrebna golema nadmoć u teškom naoružanju.
Gotovo četiri godine njegove su snage držale Sarajevo opkoljeno, a nisu ga uspjele pokoriti. Nije zauzeo ni Goražde ni Bihać. Njegova najveća “pobjeda” bila je zauzimanje Srebrenice, međunarodno proglašene zaštićene zone prepune izbjeglica.
A ni kao navodni zaštitnik srpskog naroda Mladić nije bio ništa manje lažan. U Sarajevu su uz Bošnjake i Hrvate ostali živjeti deseci tisuća Srba, pa su i srpska imena ostala zapisana među žrtvama opsade. U jednoj od snimljenih zapovijedi Mladić naređuje: “Velešiće tuci i Pofaliće tuci, tamo nema srpskog življa mnogo.” Ne kaže da ondje nema Srba. Kaže da ih nema mnogo.
Obožavatelji na beogradskim nadvožnjacima
I onda tog lika osuđenog za genocid, kojemu se glavna vojna metoda svodila na “udri topovima po slabijem i počini zločin gdje stigneš”, dočekuje službena Srbija. Ali dočekuju ga i mnogi drugi. Na beogradskim nadvožnjacima stotine ljudi došle su pozdraviti tijelo svog “đenerala”
Podsjetilo je to na 1991. godinu, kada su iz Beograda prema Vukovaru krenuli tenkovi i oklopna vozila JNA. Tisuće ljudi na beogradskim nadvožnjacima i uz ceste pozdravljale su kolonu, neki su i bacali cvijeće. Vojska je već bila srbizirana. Na snimkama vidimo rezerviste kako pozdravljaju s tri prsta, pozdravom nezamislivim u nekadašnjoj federalnoj vojsci. Tenkovi i oklopna vozila odlaze napasti drugu državu i uništiti grad, pod ikonografijom Velike Srbije, a ljudi ih ispraćaju cvijećem.
Ratni gubitnik slavi ratnog zločinca
Prošlo je 35 godina. Srbija je izgubila sve, uključujući Kosovo. Vraća se tijelo onoga tko je simbol zla, simbol uništavanja i ubijanja, simbol razaranja. Ponovno ljudi po vijaduktima. Država službeno pozdravlja, policija pozdravlja, građani pozdravljaju. Ratnog zločinca osuđenog za jedno od najtežih djela međunarodnog kaznenog prava – genocid.
Politika beogradskog režima, koja je pokretala i hranila ratove na području bivše Jugoslavije, već je jednom odredila sudbinu Srbije. Završila je tako da sa Srbijom više nitko nije želio ostati u zajedničkoj državi. Na kraju je svojim putem otišla i Crna Gora.
Sada Srbija državnim dočekom osuđenika za genocid ponovno bira prošlost umjesto budućnosti, samo sada ta prošlost više nije mitska, nego krvava. Pogreb Ratka Mladića pretvara se u višednevnu državnu predstavu i javno slavljenje zla. Posljedice neće snositi Mladić, on je kako bi se reklo “mrtav i beo”, nego živi građani Srbije. Njihova će djeca još godinama čekati na granicama Europske unije, pokazivati putovnice i ostavljati biometrijske podatke, dok će im vlast objašnjavati da je za njihovu izolaciju ponovno kriv netko drugi.
Europski put Srbije ovime možda nije formalno zatvoren, ali je zaustavljen na dulje vrijeme. Europska povjerenica za proširenje Marta Kos već je zbog glorifikacije Mladića otkazala posjet Srbiji. Europa će bez Srbije moći. Srbija će mnogo teže bez Europe.
Još nešto. Ratko Mladić svoju je kaznu izdržao. Neki njegovi obožavatelji tek bi mogli otkriti cijenu vlastitih riječi kada budu pokušavali prijeći schengensku granicu, dobiti dozvolu boravka ili pronaći posao u ozbiljnoj međunarodnoj kompaniji. Njihove su objave možda napisane na srpskom jeziku i ćirilicom, ali danas se prevode jednim klikom.
Ne možete slaviti čovjeka osuđenog za genocid i očekivati da se svijet prema vama odnosi kao da ste samo izrazili drukčije mišljenje. Neke riječi imaju cijenu. Vi koji slavite Mladića svoj ste civilizacijski kredibilitet upravo spustili na nulu. Nemojte se poslije ljutiti ako vam budući poslodavac ili granični policajac povjeruje na riječ i o vama zaključi upravo ono što javno pišete.
