Piše: Ivona Grgić
U prvom dijelu priče našeg sugovornika Marka Kljajića upoznali smo vas sa njegovim rodnim selom Jakotinom koja je udaljena sedam kilometara od Kotor Varoši. Podsjećanja radi, Jakotina je prije rata brojala više od šest stotina stanovnika, a danas u tom selu ne živi niko, kuće su porušene i tek dašak živosti donesu po svijetu raseljeni, Jakoćani kada se okupe povodom radnih akcija, za Ilino ili u studenom kada se održava misa na mjesnom groblju.
Kljajić se rado prisjeća Jakotine iz svog djetinjstva i mladih dana.
Život u ovom planinskom selu bio je i lijep i težak.
“Posebno mi je ostalo utkano u sjećanje kako su ljudi sve radili zajedničkim snagama i kako smo bili tu jedni za druge uvijek. Ma koliko nas život lomio, mi smo nekako uvijek nalazili način da se radujemo, pa smo i svaki težak fizički posao započinjali pjesmom. Najvažniji dan za nas bila je nedjelja kada smo išli u crkvu i to je svaki put bila posebna vrsta svečanosti kojoj smo se od srca radovali.”
Sa posebnom ljubavlju se sjeća dana kada je pošao u školu koja se nalazila na Previlama.
“Ta je naša škola zapravo bila kuća koju je obitelj Juranović prodala i tu smo nastavu pohađali od prvog do četvrtog razreda, a od petog do osmog razreda išli smo u Kotor Varoš. Učitelji su nam dolazili iz Srbije, Crne Gore, a jedan je učitelj bio i iz Albanije. Prije nego je Juranović kuća postala škola, ljudi su jedni druge učili slova. Moja je mama, primjera radi, naučila da se potpiše kada je jedan Jakoćanin došao opismenjen iz vojske.”
Udruga “Omladina Svetog Ante” se postarala da se ženska djeca opismene, a pored toga pokrenuto je i šivanje za djevojke gdje su naučile prve korake šivaćeg zanata. U Jakotini se nije mnogo marilo za obrazovanje, jer je obrazovanje prije svega koštalo, a onaj tko se obrazuje, falio je na radu u šumi ili pak njivi što je jedan od razloga što ni imućniji žitelji nisu bili ljubitelji daljeg školovanja djece.
“Moja je želja bila da postanem automehaničar, ali tu je došlo do jedne zanimljive igre sudbine. Kada sam završio osnovnu školu, otišao sam sa samaricom u Kupres da zaradim sebi za odjeću, obuću i druge potrebne stvari za školu. Papire sam dao mami da me upiše u srednju školu. Ona je otišla i srela direktora koji je uzeo dokumente uz riječi “ja ću njega upisati”. Eto tako sam postao prvi gimnazijalac iz Jakotine.
Marko je do škole pješačio devet kilometara, a često je znao zastati pri povratku iz škole na jednoj vodi koju su zvali Bunar i tu uraditi zadaću. Znao je da kod kuće neće imati vremena zbog poslova koji su ga čekali nakon nastave.
“Posebno je teško bilo vraćati se kući iz druge smjene i proći dio puta pored groblja. Posebno na jesen kada bi dan okračao, a jako je izazovno bilo ići u školu i kada padne snijeg u desetom mjesecu. Pored toga nije bilo lako naći mjesto za stanovanje tijekom zime u Kotor Varoši. Jedna od najsimpatičnijih uspomena koju nosim iz tih dana je kada mama kaže da kupim kruh pošto zbog poljskih radova neće stići da potkuha, a ja pola kruha pojedem do kuće.”
Iako je Marka život kasnije odveo na predivne destinacije i servirao pred njega najljepša jela, njemu je najslađi okus još uvijek baš zalogaj usput kidanog kruha.
“Tijekom gimnazijskih dana pjevao sam i u zboru, stekao prijateljstva i obišao mnoga zanimljiva mjesta. Čak me i kao momčića mnogo radovalo kada otac dođe s rada iz Austrije za Uskrs i Božić i donese slatkiše za koje nisam ni znao da postoje.”
Napomenuo nam je još jedan bitan detalj.
“Ono što je kasnije olakšalo mladima Jakotine budućnost glede obrazovanja bilo je kada se Kotor Varoš pobratila sa gradom Mariborom, pa su mladi dobili priliku nastaviti školovanje u Sloveniji. Svoje sam obrazovanje nastavio u smjeru sporta, ali sam odustao od fakulteta zbog prilike da igram nogomet u Švicarskoj u drugoj ligi gdje sam i ostao.”
Svoj rodni kraj Marko nikada nije ni zaboravio ni zanemario, jer je u Jakotini proveo najljepše dane života kupajući se u rijeci i igrajući nogomet bos da ne ošteti patike.
S ovim detaljem najavljujemo i za sutra nastavak priče o Jakotini.
