Piše: Ivona Grgić
Ne zna želja šta je nemoguće i u tome leži njena najveća moć – počinje ovu priču Marko Kljajić rodom iz sela Jakotina. Jakotina je, prema njegovim riječima, nenaseljeno katoličko selo koje je prije rata imalo 694 stanovnika. Udaljeno je sedam kilometara od Kotor Varoši. Još u 17. stoljeću ovo su selo počeli naseljavati ljudi iz Zadra i okoline Stoca, a mnogi od njih su stradali usljed pojave kuge. Nakon toga dolazi do rasta nataliteta. Nije poznat podatak je li selo dobilo ime po rijeci Jakotini ili pak rijeka po selu. U ovom planinskom selu ima mnogo zaselaka koji su nazive dobili po prezimenima: Kljajići, Manovići, Marići…
Jakotina je u ono doba bila poznata po samaricama. Bio je to fizički težak i naporan posao, ali je donosio mnogo novca. Zemlja je bila prilično škrta, pa je poljoprivreda bila nepredvidiv dio svakodnevice. Tijekom 1965. godine muški dio populacije masovno počinje odlaziti u Austriju i Njemačku po bolji i lakši život što je značilo i veći priliv novca u selo. Taj se novac obično ulagao u konkretno- gradnje kuća, boljih štala za stoku te kupovinu šume i zemlje.
Naš sugovornik navodi da je jedan od najsretnijih trenutaka za žitelje bio kada je njegov djed, inače odbornik, sedamdeset i neke dobio krampe i lopate, pa su svi, a pogotovo omladinci krenuli u akciju pravljenja makadamskog puta koji bi uveliko olakšao život svima.
“Struju smo dobili tek početkom osamdesetih i bila je to velika stvar za sve nas. Nekako se miris napretka blaženo miješao sa britkim, planinskim zrakom i bile su to godine vrijedne pamćenja.”
Vihor rata je učinio svoje. Porušena i raseljena Jakotina je postala tek lijepa uspomena na dane djetinjstva i mladosti. Danas se tamo nalaze samo ostaci nekog minulog vremena koje je bogata, planinska vegetacija uzela pod svoje i vjerni pokušaji Jakoćana da reanimiraju kakav takav znak života, ali to je izrazito teško bez adekvatne i konkretne materijalne pomoći, struje i asfaltiranog puta.
“No, kao što rekoh na početku, najvažnija je želja, a toga nam ne manjka. Obnovili smo crkvu, porušeno groblje i napravili društveni dom. Veliki su to bili koraci na koje smo danas ponosni. Osim toga, učinili smo i nešto mnogo bitnije. Svojoj smo djeci prenijeli ljubav prema korijenima od kojih smo potekli i veseli me činjenica da sve više mladih Jakoćana dolazi za Ilinu kada se inače okupljamo i izražava želju da sagradi nešto svoje, na svojoj djedovini. Možda sam isuviše optimističan, ali vjerujem da će ovo selo uz samo malo podrške, što vlasti, što dobrih ljudi, prestati biti planinska pustinja i da će ova priča kad tad imati sretan kraj baš onako kako to i zaslužuje jedan rodni kraj”, kaže nam Marko Kljajić, a nastavak ove reportaže i našeg razgovora čitajte i sutra navečer na Hrvatskom glasniku.
