Dugogodišnji aktivizam i rad s ljudima na terenu Vinko Pavlović sada želi prenijeti i u institucije. Nakon iskustva u lokalnoj upravi i višegodišnjeg djelovanja u zajednici, kandidirao se za Skupštinu Tuzlanskog kantona, uvjeren da se dio problema s kojima se građani svakodnevno suočavaju može rješavati samo tamo gdje se donose konkretne odluke i raspoređuju javna sredstva.
U razgovoru za Hrvatski glasnik govori o tome što bi za njega značio mandat u Skupštini TK, ali i o temama koje nadilaze samu kandidaturu. Govori o odlasku mladih, razvoju ruralnih sredina, infrastrukturi, gospodarstvu, EU fondovima te položaju i budućnosti hrvatskih zajednica u Tuzlanskom kantonu.
Pavlović pritom naglašava kako očuvanje identiteta, po njegovu mišljenju, ne može biti odvojeno od stvaranja uvjeta za život. Govori i o odnosu prema drugim zajednicama, potrebi za političkom zastupljenošću, transparentnijoj raspodjeli sredstava te ulozi ljudi koji izvan političkih stranaka i institucija svakodnevno rade za svoje sredine.
U osobnijem dijelu razgovora otkriva i što ne želi izgubiti eventualnim ulaskom u kantonalnu politiku, a to su neposredan odnos s ljudima i, kako kaže, osjećaj za stvarne potrebe običnog čovjeka.
HG: Vinko, dugo ste prisutni u aktivizmu, a sada ste odlučili napraviti korak dalje i kandidirati se na izborima za Skupštinu Tuzlanskog kantona. Je li bilo vrijeme da počnete djelovati i iz institucija?
Pavlović: Moje političko i institucionalno djelovanje traje još od 2010. godine. Tri puta sam biran u Općinsko vijeće Čelić, obnašam dužnost savjetnika općinskog načelnika te sam član Savjeta Vlade RH za Hrvate izvan RH. Dakle, rad u institucijama za mene nije novost. S druge strane, ono što me sve ove godine definiralo jest to što nikada nisam dopustio da me političke dužnosti odvoje od terena i neposrednog rada s ljudima.
Kandidatura za Skupštinu Tuzlanskog kantona prirodan je korak naprijed. Kroz rad u općinskoj upravi uvidio sam da se ključna sredstva za veliku infrastrukturu, poljoprivredu, stambeno zbrinjavanje mladih i sustavnu podršku našim zajednicama prelamaju na kantonalnoj razini. Vrijeme je da to iskustvo prenesem u Skupštinu TK i osiguram da glas naših rubnih općina i hrvatskog naroda bude ravnopravno zastupljen tamo gdje se donose odluke.
HG: Ako osvojite mandat, što biste voljeli da nakon četiri godine građani mogu reći da je drugačije nego danas? Ne što ćete obećati, nego koja bi bila vaša tri najvažnija rezultata?
Pavlović: Ne volim davati prazna predizborna obećanja jer vjerujem da ljudi na terenu vrlo dobro razlikuju riječ od djela. Po isteku četverogodišnjeg mandata želio bih iza sebe imati tri konkretna i mjerljiva rezultata.
Prvi je sustavna potpora mladim obiteljima – pokrenut kantonalni program subvencioniranja kamata za kupnju ili izgradnju prve nekretnine te proširen fond stipendija za deficitarna zanimanja, čime mladima pružamo jasniju perspektivu ostanka.
Drugi je ulaganje u infrastrukturu i poljoprivredu – značajnija proračunska sredstva usmjerena u rekonstrukciju cesta i javne infrastrukture u ruralnim sredinama, uz konkretne poticaje poljoprivrednicima za hladnjače, sustave navodnjavanja i preradu.
Treći je funkcionalan ured za EU fondove – uspostavljen stručni kantonalni tim koji bi aktivno pomagao našim općinama, poduzetnicima i udrugama u privlačenju europskih sredstava.
HG: Vi dolazite iz aktivizma, gdje su čovjek i njegove svakodnevne potreba uglavnom u središtu svega. Može li se takav način razmišljanja prenijeti u politiku i kako?
Pavlović: Može i mora, jer je to jedini ispravan način funkcioniranja politike. Problem u politici nastaje kada se ona otuđi od stvarnog života i svede na strategije donesene u uredima.
Kroz svoj dosadašnji rad u općinskoj upravi i na terenu vodim se jednostavnim pravilom: politika mora biti stvarni servis građanima. To znači biti stalno dostupan ljudima, slušati njihove realne potrebe i prenijeti taj terenski impuls u skupštinske klupe.
Uspjeh politike ne mjeri se brojem održanih sjednica, nego time je li asfaltirana cesta, ima li selo urednu vodoopskrbu, je li obnovljena škola i je li čovjek dobio potporu koja mu pripada.
HG: Kada govorimo o hrvatskim zajednicama u Tuzlanskom kantonu, razgovor se često odmah pretvori u pitanje nacionalnih prava. Vi ste puno aktivniji u lokalnoj zajednici. Što za vas zapravo znači razvijati hrvatsku zajednicu? Je li to prije svega očuvanje identiteta ili i stvaranje prostora da ljudi rade, stvaraju, pokreću poslove i ostaju živjeti ovdje?
Pavlović: Za mene su očuvanje identiteta te gospodarski i društveni razvoj nerazdvojni – jedno bez drugoga ne može opstati. Nema smisla govoriti o identitetu ako nam sela ostaju prazna, a gradske ustanove i udruge bez podrške. Identitet čuvaju ljudi koji tu žive, ali i naše ključne institucije i udruge.
Razvijati hrvatsku zajednicu u Tuzlanskom kantonu znači jednako voditi računa i o urbanim i o ruralnim sredinama. To znači osigurati obiteljima u našim rubnim općinama infrastrukturu, ceste i poticaje za poljoprivredu, ali istodobno pružiti snažnu i sustavnu kantonalnu podršku našim nositeljima kulturnog i duhovnog života u samom gradu Tuzli – poput HKD Napredak, Hrvatskog doma, naših župa i samostana te brojnih kulturnih manifestacija koje čuvaju našu baštinu.
Kada imamo i razvijeno selo i snažan kulturni i društveni život u gradu, onda imamo cjelovitu i živu zajednicu.
HG: Može li se istodobno snažno zalagati za interese Hrvata, a da se pritom ne stvaraju nove podjele među ljudima? Kako biste vi povukli tu granicu?
Pavlović: Apsolutno može. Snažna borba za vlastiti narod ne znači raditi protiv nekog drugog, niti borba za prava Hrvata u Tuzlanskom kantonu predstavlja prijetnju našim susjedima. Tražiti ustavnu ravnopravnost, zastupljenost u institucijama i ulaganje u naša naselja legitimno je pravo svakog naroda.
Granica se povlači vrlo jasno: poštovati svoje, uvažavati susjede i fokusirati se na zajedničke potrebe. Kvalitetna prometnica, funkcionalno zdravstvo ili jača poljoprivreda trebaju svakom čovjeku u ovom kantonu, bez obzira na nacionalnost.
Podjele ne stvaraju ljudi koji čuvaju svoj identitet, nego nepravda u raspodjeli resursa. Izgradnja stabilnog kantona zahtijeva međusobno uvažavanje i iskren rad za opće dobro.
HG: Što mislite da hrvatskim zajednicama u ovom dijelu Bosne i Hercegovine danas najviše nedostaje političke zastupljenosti, infrastrukture, kulturnih sadržaja, podrške gospodarstvu, prostora za mlade ili nešto sasvim drugo?
Pavlović: Ako bismo morali obuhvatiti srž problema, hrvatskim zajednicama najviše nedostaje cjelovit i sustavan pristup koji pruža dugoročan osjećaj sigurnosti i perspektive za ostanak.
Kada nemamo snažan i stvarni glas u kantonalnim institucijama, naša sela prirodno ostaju na margini pri raspodjeli proračunskih sredstava. Bez kvalitetnih cesta, vodoopskrbe i poticaja za obiteljska poljoprivredna gospodarstva i obrtnike nema ekonomskog opstanka, a bez vrtića i kulturnih sadržaja nema društvenog života.
Zato je ključno osigurati pravedniju raspodjelu kantonalnih sredstava kako bi naše lokalne zajednice dobile infrastrukturu i podršku koja im po pravu pripada.
HG: Kada biste imali mogućnost osmisliti jedan konkretan program za hrvatske zajednice u Tuzlanskom kantonu, što bi on sadržavao? Kome bi bio namijenjen i kakav bi rezultat donio?
Pavlović: Osmislio bih cjelovit program pod nazivom „Program podrške ostanku, razvoju i kulturi Hrvata u Tuzlanskom kantonu“. Obuhvaćao bi tri ključna područja.
Prvo je stambeno zbrinjavanje i podrška mladima – subvencioniranje kamata na stambene kredite za prvu nekretninu te potpore za mlade obitelji u gradskim i ruralnim sredinama.
Drugo je podrška nositeljima identiteta i kulture – izravni i stabilni proračunski grantovi za rad naših krovnih kulturnih udruga, ustanova, lokalnih kulturno-umjetničkih društava i manifestacija te očuvanje sakralne i povijesne baštine u svim dijelovima kantona.
Treće je gospodarstvo i poljoprivreda – sufinanciranje obrtnika, malih poduzetnika i obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava širom kantona.
Rezultat bi bio zaustavljanje odlaska mladih, sigurni izvori financiranja za naše kulturne i društvene stupove u gradu i općinama te jačanje ukupnog položaja Hrvata u TK.
HG: Može li politika biti partner mladima, a ne samo netko tko im pred izbore govori da trebaju ostati?
Pavlović: Politika mora biti partner mladima, ali to se ne postiže predizbornim parolama. Mladi ljudi ne odlaze zato što ne vole svoj kraj, nego zato što traže stabilnost i priliku za dostojanstven život.
Partnerstvo se gradi konkretnim mjerama: sustavnim rješavanjem stambenog pitanja kroz subvencioniranje kamata, stipendijama za deficitarna zanimanja, osiguravanjem kvalitetne stručne prakse te potporom za pokretanje vlastitih obrtničkih i poduzetničkih pothvata.
Kada mladi u svojoj zajednici vide uređene vrtiće, moderne škole i ekonomske prilike, ostajat će jer u svom kraju vide jasnu budućnost.
HG: Možemo li govoriti o hrvatskim interesima bez zatvaranja hrvatske zajednice prema drugima? Odnosno, može li upravo hrvatska zajednica biti primjer kako se čuva vlastiti identitet, a istodobno gradi zajednički prostor s drugima?
Pavlović: Možemo, i to je jedini održiv put. Čuvanje vlastitog identiteta i otvorenost prema susjedima nisu suprotnosti. Čovjek koji je siguran u svoj identitet i drži do svoje tradicije nema razloga za zatvaranje ili strah od drugih.
Hrvati na prostoru Tuzlanskog kantona stoljećima žive sa svojim susjedima. Borba za hrvatske interese – za ustavnu ravnopravnost, zastupljenost u institucijama, očuvanje škola, kulture i braniteljskog dostojanstva – legitimna je obveza čuvanja vlastitog naroda.
Istodobno, kada se borimo za prometnu povezanost, bolje zdravstvo, jaču poljoprivredu i EU fondove, borimo se za napredak cijelog kantona. Hrvatska zajednica može biti primjer kako se s ponosom čuva svoje, a s punim uvažavanjem gradi zajednička budućnost.
HG: Što biste kao zastupnik učinili za ljude koji možda nisu politički aktivni, ne pripadaju nijednoj stranci, ali svakodnevno rade nešto korisno za svoje selo, grad ili zajednicu? Kako takve ljude učiniti vidljivima?
Pavlović: Takvi ljudi, udruge i volonteri stvarni su nositelji razvoja i čuvari našeg identiteta. Kroz svoj rad na terenu dobro znam koliko je dragocjen trud neovisnih aktivista u našim selima, ali i entuzijazam ljudi u gradskim sredinama koji kroz kulturna društva, crkvene zajednice, izložbe, koncerte i očuvanje baštine drže naš društveni i kulturni život živim.
Kao zastupnik u Skupštini TK zalagao bih se da se kantonalni grantovi za kulturu, udruge, poljoprivrednike i lokalne inicijative dodjeljuju potpuno transparentno i sustavno, na temelju stvarnog rada i kvalitete projekata, a ne po političkim simpatijama.
Moja vrata bit će jednako otvorena i za seoske akcije i za gradske kulturne i društvene udruge – da im pružimo konkretnu pomoć u pripremi projekata i osiguravanju stabilnih sredstava iz proračuna i EU fondova.
Njihov entuzijazam drži našu zajednicu vidljivom i prepoznatljivom, i kanton ih mora sustavno podržati, a ne politizirati.
HG: I jedno malo osobnije pitanje: vi ste već godinama aktivist. Što ne želite izgubiti ulaskom u politiku? Što je ono po čemu želite da ljudi i dalje prepoznaju Vinka Pavlovića, bez obzira na funkciju?
Pavlović: Ne želim izgubiti neposredan dodir s ljudima i osjećaj za realne potrebe običnog čovjeka. Političke funkcije su prolazne, a obraz i ljudski odnos ostaju.
Ne želim da me politika udalji od terena ili pretvori u nekoga tko daje prazna obećanja. Želim da ljudi u meni i dalje prepoznaju Vinka Pavlovića kakvog znaju godinama – čovjeka koji će saslušati, koji neće okrenuti glavu od problema i koji je spreman uložiti maksimalan trud kako bi pomogao svojoj zajednici.
Kada podvučem crtu, važno mi je da ljudi kažu da sam bio dobar čovjek koji je iskreno radio za svoj kraj i svoj narod.
HG: I na kraju, zamislimo da smo deset godina u budućnosti. Tuzlanski kanton je mjesto iz kojeg se više ne odlazi u tolikoj mjeri, mala mjesta su živnula, ljudi su se počeli vraćati, a hrvatske zajednice imaju snažan kulturni i društveni život. Što je, po vašem mišljenju, moralo biti napravljeno da do toga dođe?
Pavlović: Da bismo ostvarili takvu viziju, morali smo u ovom razdoblju povući hrabre i sustavne poteze.
Prvenstveno, morali smo osigurati pravednu i transparentnu raspodjelu kantonalnih sredstava prema svim općinama i ruralnim naseljima.
Drugo, morali smo provesti konkretne programe stambenog zbrinjavanja mladih obitelji, osigurati ozbiljne poticaje u poljoprivredi i obrtništvu te izgraditi funkcionalan sustav za povlačenje sredstava iz EU fondova.
I treće, morali smo osigurati punu ustavnu ravnopravnost Hrvata u institucijama Kantona, uz sustavno proračunsko ulaganje u naše obrazovanje, braniteljsku baštinu te u naše ključne kulturne i društvene ustanove i udruge, od Tuzle do Čelića, Srebrenika, Lukavca i Živinica.
Kada u našim školama bude više djece, a kulturni domovi, ustanove i manifestacije u gradu i našim općinama budu puni mladih ljudi, znat ćemo da smo odradili pravi posao.
