Piše: Maja Nikolić
U Bosni i Hercegovini očito postoji jedna posebna vrsta odlaska u mirovinu. Ona nakon koje čovjek uredno primi otpremninu, a onda se vrati na posao.
I ne samo bilo kakav posao. Vrati se na isto mjesto.
Revizori, istina, nisu utvrdili da je takva praksa nezakonita. Sve može biti „po zakonu“. Ali upravo tu počinje problem. Jer nije svako ono što je zakonito ujedno i razumno, opravdano i u javnom interesu.
A kada je riječ o novcu građana, ta bi pitanja morala biti važnija od pukog administrativnog odgovora na pitanje je li nešto dopušteno.
Primjer šefa kabineta ministra obrane Salke Bebe prilično je slikovit. Nakon što je stekao uvjete za mirovinu, isplaćena mu je otpremnina od gotovo 24.000 KM. Nakon toga ponovno je uspostavio radnopravni status, na istoj poziciji.
Još jedan primjer je savjetnik predsjedavajuće Vijeća ministara BiH Nikola Lovrinović. I njemu je isplaćeno oko 19.000 KM otpremnine, nakon čega se vratio na mjesto savjetnika. Objašnjenje je jednostavno – sve je urađeno u skladu sa zakonom.
Ta rečenica najbolje opisuje našu političku i administrativnu stvarnost.
To je postala svojevrsna čarobna formula kojom se često završava svaka rasprava o odgovornosti. Ako nešto nije izričito zabranjeno, onda valjda nema razloga postavljati dodatna pitanja. Ali revizori ih ipak postavljaju.
Jer ako je unaprijed izvjesno da će se osoba nakon isplate otpremnine ponovno zaposliti, onda se opravdano postavlja pitanje, zašto joj je otpremnina uopće isplaćena?
Otpremnina bi trebala biti pomoć čovjeku koji napušta radni odnos. Ona bi trebala imati svoju svrhu i socijalnu logiku. Nije zamišljena kao svojevrsni bonus za odlazak na papirima, nakon kojeg slijedi povratak u isti ured.
U protivnom dobivamo apsurdnu situaciju: čovjek formalno odlazi, država mu isplati novac zbog tog odlaska, a onda se samo nekoliko trenutaka kasnije vrata iste institucije ponovno otvore. Odlazak, dakle, postoji samo na papiru. A novac je stvaran.
Prema dostupnim podacima, više desetina osoba tijekom godina iskoristilo je mogućnost da nakon primanja otpremnine nastavi raditi, a za takve isplate izdvojene su stotine tisuća maraka. I tu više nije riječ samo o pojedinačnim imenima. Riječ je o modelu koji bi trebalo preispitati.
Jer javni novac nije privatni novac. Novac iz državnog proračuna nije nagrada koju netko može uzeti samo zato što je pronađen način da se procedura formalno provede. Svaka marka koju država isplati mora imati smisao, opravdanje i javni interes iza sebe.
Posebno u zemlji u kojoj građani svakodnevno slušaju kako nema dovoljno novca za zdravstvo, obrazovanje, socijalne kategorije, djecu, infrastrukturu i sve ono što bi država trebala osigurati.
Zato pitanje nije jesu li Salko Beba ili Nikola Lovrinović prekršili zakon. Ako nisu – to treba jasno reći. Ali postoji i drugo pitanje, možda puno važnije: Je li nešto što je zakonski dopušteno ujedno i moralno opravdano kada se radi o novcu svih građana?
Revizori su tu dilemu već otvorili. Naveli su da se u situaciji kada je izvjesno da će osoba ponovno biti radno angažirana „gubi svrha i namjena same isplate otpremnine“.
Ako se nakon otpremnine vraćate na isto radno mjesto, onda se čovjek mora zapitati – od čega ste zapravo otišli? Od posla niste. Od plaće očito također niste. Od funkcije niste.
Vrijeme da se prestanemo zadovoljavati odgovorom da je sve „po zakonu“. Jer građanima koji pune taj proračun treba nešto više od zakonskog minimuma. Treba im osjećaj da se njihov novac troši odgovorno.
Jer u Bosni i Hercegovini očito nije problem napraviti apsurd. Problem je samo ako ga nismo uspjeli staviti u zakon. Kada jednom dobijemo propis koji dopušta da odete u mirovinu, uzmete otpremninu i vratite se na isto radno mjesto, onda više ne govorimo samo o rupama u sustavu. Govorimo o sustavu koji je naučio kako apsurd pretvoriti u proceduru.
