Piše: Zlatko Dizdarević
Nije više ni tajna ni novost : Amerika i Evropa i bez zvanične potvrde ne kriju da su vremena punog geostrateškog jedinstva „Zapada“ prošla. Pa ne samo da se nova realnost ne prikriva, pa čak ni uvija u diplomatsku mudrost i pristojnost, već se ponajprije Trumpovim sad već medicinski čudno iskazivanim zadovoljstvima od te činjenice stvara novo poglavlje čak i za udžbenike međunarodnih odnosa. I evo, puno toga što bi još prije deceniju izgledalo teško zamislivo, postaje notorna i neupitna stvarnost.
Jesu, doduše, i mnogi temeljni principi na kojima je nekada davno bila zasnivana golema planetarna ideja Ujedinjenih naroda i Povelje nove organizacije dovedeni do šprdnje – o agresiji, genocidu, granicama, okupacijama, neupitnim pravima, suverenitetu itd. – ali, sve do koliko jučer kobajagi nemoguće, postalo je evo puka realnost. Pa tako i pravo Amerike i Izraela – prije mnogih drugih – da osvajaju i ruši što hoće, smjenjuju koga hoće, sa realnošću Evropske unije da „dimenzionira“ svoje (ne)proširenje spram parcijalnih unutrašnjih interesa i onih vanjskih, prije svega Ruskih kako ih oni vide, sa „geostrategijama“ i putevima energije, Kinom, novim konceptom NATO-a itd.
U ovom planetarnom kolopletu sve češće eskaliranom u besmislu spram onoga što je nekada bilo, nama ovdje na Balkanu – malim a opsjednutim budalaštinom kako smo „isplivali u vrh interesa svjetske politike“, ova nova planetarna situacija vraća se onako kako se uvijek vraćala realnost interesa velikih nad jadom političke pa i ljudske potkapacitiranosti malih. A bili smo i veliki na partnerski način nekad, i u vrhovima svjetske politike. No, druga vremena i drugi ljudi.
Šta smo, recimo i ko smo danas sa nerealiziranim bar jednim jedinim uvjetom za dovršetak puta u članstvo Evropske unije. I već zanemarenim gubitkom najmanje milijardu eura do kraja ove godine iz fondova EU tim povodom. Činjenice su neupitne: neispunjeno uglavnom svjesno, planski, glasački i profiterski 14 ključnih prioriteta iz Mišljenja Evropske komisije uz više od 110 povezanih reformskih a neučinjenih koraka na tom putu… Po tome smo, eto, „u vrhu interesa svjetske politike“. Kobajagi problematični slučaj pa ga pokušavaju riješiti naši vodeći političari ne silazeći sa stotina letova u prvoj klasi aviona koji zuje unaokolo po planeti sa njima kao putnicima , sve češće i sa oduševljenim putnicama, suprugama. A između letova slikajući se nasmijano uz guranje da se bolje vide pred kamerama, uz domaćina. I onda uz redovna protokolarna, unaprijed napisana priopćenja, nikada kod kuće analizirana po rezultatima, smislu, tačnosti i ispunjenju.
I našta je evo došla EU ovim povodom, ne toliko u nervozi što nas nema još među njima u časovim opsjednutosti mnogo složenijim pitanjem – kako dalje sa Trumpom i njegovim već teatralno interesnim opsesijama da uđe u povijest. A već skrenuo na nekoliko ozbiljnih stranputica. Sa Iranom i u vlastitoj kući ponajviše. Usput je aktuelna i dilema, ko će biti novi Visoki predstavnik u BiH : Italijanski diplomata Antonio Zanardi Landi, interesno mio i drag Washingtonu, ili Francuz Rene Troccaz, trenutno specijalni izaslanik za Zapadni Balkan u Vladi Francuske. Priča je jasno, ipak značajnija od toga kako „riješiti Bosnu iznutra“ sa svim njenim ciljano konstruiranim problemima, koje i oni sami dosoljavaju izvana.
I onda, eno, smisliše u Briselu mehanizam kako, bar privremeno, osigurati punu koheziju Unije, bez ranjivih pa i nepostojećih granica zajednice bez Bosne, Moldavije i ostalih koji još nisu u punopravnom članstvu EU. A eno u novoj složenoj situaciji i Trump prijeti „povlačenjem iz Evrope“ sa svake tačke gdje nemaju goli vlastiti, business interes, uključujući tu i svog kandidata za OHR. U tom kontekstu čula se i posebna natuknica o preispitivanju njihovog dosadašnjeg pristupa stanju u BiH. Ne interesiraju ih više – slobodno tumačeno – ovdašnji organizacioni problemi bh države, to je gotovo, već samo njihov poslovni saldo u nas. Radi svega toga valjalo je pogurati i odlazak uspavanog Schmidta iz Sarajeva i instaliranje na vrh OHR-a „njihovog“ Italijana, naspram „evropskog“ Francuza, koji ima otvorenu podršku i Njemačke i Velike Britanije i mnogih drugih. U cijeloj storiji, politički analitičari s razlogom uočavaju kako je London, mada formalno ciljano istupio iz EU, glasniji od ostalih spram potrebe očuvanja BiH kao zajedničke države svih konstitutivnih i ravnopravnih naroda i građana u njoj…
Oni skloni pragmatičnom, interesnom pristupu ovoj “novini“ spram tradicionalnog procesa i uslova za ulazak u EU, u cijeloj aktuelnoj situaciji sa ambicioznom Amerikom, dosjetili su se, trećeg rješenja: mogućnosti stvaranja “periferije Evrope”. Za neke privremeno a za druge, vjeruju i trajno. U ovom času, misli se na status u kojemu bi te zemlje bile sastavni dio ekonomskog sistema Unije, ali bez uslova da utiču na pravila koja taj sistem čini i koristi.
Bosna i Hercegovina je, očigledno, na putu pristupanja Uniji najveći problem već duže vremena. Koliko zbog sad već neupitne – često do karikaturalnosti prepoznatljive potkapacitiranosti velikog sloja političkog, upravljačkog i birokratskog vrha, do politika programskih opstrukcija u realizaciji puta prema EU. Podjednako kao i zbog i masovnih korupcija koje raspadnuti sistem stimulira, organizira i propušta. Zbog svega toga u BiH vlada velika institucionalna paraliza u kojoj država naprosto ne može da realizira ni osnovne zadatke i obaveze na evropskom putu i uz osnovne političke kriterije.
Zbog svega ovoga vodeće zemlje EU evo pronalaze sistem „stepenastog pristupa“ u čistoj samoodbrani čime se omogućuje „sporim“ zemljama djelimično uključivanje u evropske tokove, ali bez punopravnog članstva. To znači uvođenje, recimo, u procesu integracije, pristupa jedinstvenom tržištu, slobodnom kretanju ljudi i kapitala, te sektorskim politikama ali bez prava glasa u ključnim institucijama EU – saznaje se iz izvora u Briselu. Iz istih izvora gdje se već ozbiljno radi na definiranju ovog koncepta, odatle napominju da bi Crna Gora mogla biti posljednji primjer “klasičnog proširenja”.
Za njom bi, uz veće ili manje probleme u ispunjavanju uslova išle Srbija, pa Kosovo i Sjeverna Makedonija te Albaniju koja uz reforme kojima se bavi ima i specifične, poznate probleme oko sebe. Bosna i
Bosna, međutim, ostaje najproblematičniji slučaj. Za nju, poslednju sada na putu prema EU, uz uporno ne rješavana pitanja Vladavine prava, funkcionalnosti institucija i borbe protiv korupcije ostaje stalni teren političko-korupcionaške igre domaćih ali i inostranih političkih „elita“. U toj situaciji, sa novim predlogom, današnjoj BiH prijeti dugi status zemlje blizu EU, ali bez iole istinske ravnopravnosti u Uniji.
Biće to više i dalje kandidatura nego punopravna integracija u Evropu.
U ovoj situaciji, ipak i konačno, nazire se ipak i jedna tendencija mimo „akcija“ političkih vrhova i birokracije. Valjda i zbog činjenice da je besmisao onoga što se dešava unaokolo u državi pod imenom politike, uz nezaustavljivo bujanje separatističkih tendencija i organizacija uz otvoreni napad na tradicije, narative, snage i sjećanja na kojima je građena nova, zajednička BiH – dešava se i fenomen kontrabuđenja svemu tome. Ne još uvijek do nivoa uvažavanja na političkoj sceni ali, glasovi civilnog društva, organizacija, projekata i manifestacija kao otpora degradiranju i dekadenciji povjesnih vrijednosti društva, vidno su prisutniji u javnosti, Bezmalo u svim dijelovima države. Zvuči možda naivno pa i neozbiljno u okviru ovako „značajne“ teme iz „visoke politike“ kao argumenat prethodnoj konstataciji spominjati atmosferu po ulicama gradova širom BiH, povodom uspjeha selekcije BiH koja je nakon niza godina – uz sjećanja na „ona vremena“ – ponovo na Svjetskom prvenstvu u nogometu. Taj broj državnih zastava i znamenja, javnih oglašavanja i prepunih trgova tim povodom, uz minorne pokušaje šovinističkih suprotstavljanja svemu tome, ne može biti ne viđen i ne smješten u kontekst realnosti BiH. Otud i poruka onima koji vode civilne organizacije i društvo, ali još više onima koji za to „vođstvo“ u političkim institucijama uzimaju državne novce rutinski: U svemu u čemu smo na posljednjem mjestu, postoje i bude se snage koje su neophodne da se to mjesto na prihvati i ne tretira kao trajno. Vjerovatno mnogima od onih koji su ugradili svoje živote u „profesionalni politički interes“ to još nije potpuno jasno ali, nikada i nigdje velike promjene poticane istinskim ljudskim razlozima nisu ostajale nerealizirane. Kad – tad. Zato pitanje u nas nije hoće li BiH u Evropsku Uniju, već ko će kada i sa kim promijeniti vlastito društvo, politiku i institucionalnu realnost. I zbog nas i Unije. Taj put mora naći drugačije organizirano društvo. Aktuelne elite to ne žele.
