Posebno je danas bilo u Župi svete Ane u Par Selu, gdje se slavila 40. obljetnica osnutka župe. Četiri desetljeća molitve, izgradnje župe Svete Ane, odrastanja novih naraštaja u vjeri koja se prenosila u najljepšim i najtežim ratnim vremenima.
Svečano misno slavlje predvodio je fra Robert Bašić, mladomisnik i župni vikar iz Tuzle, čija je propovijed ostavila dubok trag među okupljenima.
Govoreći o svetim Joakimu i Ani, Isusovim djedu i baki, fra Robert nije govorio samo o svecima iz prošlosti. Govorio je o ljudima koji i danas žive među nama, o bakama koje mole za svoju djecu i unuke, o djedovima koji svojim primjerom odgajaju u vjeri, o roditeljima koji svakodnevnim malim djelima grade ono najvrjednije, obitelj.
“Njihova najveća propovijed nije bila ono što su govorili, nego ono kako su živjeli”, poručio je fra Robert, podsjećajući da se svetost ne ostvaruje velikim riječima, nego svakodnevnom vjernošću Bogu i čovjeku.
Posebno dojmljiva bila je priča o trojici klesara koji su radili isti posao. Dok je jedan rekao da razbija kamen, drugi da zarađuje za kruh, treći je odgovorio: “Gradim katedralu.”
Upravo tako, istaknuo je propovjednik, izgleda i obiteljski život. Svaki pripremljeni ručak, svaka zajednička molitva, svaki oprost i svaka žrtva možda djeluju kao obična svakodnevica, ali njima se zapravo gradi “katedrala ljudskog srca”.
U vremenu u kojem se često govori o jazu između mladih i starijih, fra Robert je snažno naglasio kako Crkva uči upravo suprotno. Da se vjera prenosi s koljena na koljeno. Podsjetio je i na riječi pape Franje da narod koji zaboravi svoje djedove i bake nema budućnosti, jer oni nisu samo čuvari uspomena nego i identiteta, molitve i iskustva vjere.
Posebnu pozornost izazvale su njegove riječi upućene mladima.
“Razgovor s bakom ili djedom često vrijedi više od stotinu objava na društvenim mrežama. Bolji su od ChatGPT-a s kojim danas sve više mladi i odrasli razgovaraju”, rekao je fra Robert, potaknuvši na razmišljanje koliko se mudrosti krije u razgovoru s najstarijim članovima obitelji.
Propovijed nije ostala samo na lijepim mislima. Bila je i poziv na osobno preispitivanje. Fra Robert je podsjetio kako Bog ne traži privid savršenstva, nego plodove života.
“Bog ne pita koliko znamo o vjeri, nego koliko ljubimo. Ne mjeri broj naših molitava, nego koliko su nas one promijenile. Lišće može zadiviti ljude, ali Bog traži plod.”
Na kraju je okupljenima ostavio snažnu poruku koja može biti životni program svakog vjernika, da jednog dana naša najveća propovijed bude ono što smo živjeli, a ne samo ono što smo govorili.
Na završetku misnog slavlja župnik vlč. Oliver Jurišić zahvalio je svima koji su svojim trudom, darovanošću i zajedništvom pridonijeli proslavi velikog jubileja. Nije skrivao ponos na svoje župljane, istaknuvši kako upravo oni svojim radom, vjerom i međusobnom solidarnošću čine ovu zajednicu živom Crkvom.
Četrdeset godina postojanja Župe svete Ane tako nije bilo tek prisjećanje na prošlost, nego potvrda da se najljepše priče i dalje pišu ondje gdje se zajedno moli, oprašta, gradi i vjeruje. Baš onako kako su svojim životom svjedočili sveti Joakim i sveta Ana.
Maja Nikolić
