Piše: Matea Tunjić
Da, poslije ljubavi ostaju prepune pepeljare i prazno srce, ono ništa u duši, pustoš. Ostaju i pjesme na radiju, one naše, koje svaki put uzburkaju pijesak na dušinim dinama. Poslije ljubavi ostaje poezija, premda često njih dvije šetaju u paru, ruku pod ruku, jednake, jer ništa lakše ne podsjeti na ljubav kao stihovi posvećeni nekome. I ništa lakše ne ispuni oči suzama kao refren najtužnije pjesme, koji podsjeća na neke minule trenutke. Poslije ljubavi – poezija. Nijemi krik duše razliven po nježnom papiru, računu od jutarnje kave ili salveti iz restorana. Jer, kao što znamo, duša ima svoje, naizgled nerazumljive, staze. A nadahnuće, onaj Sokratov daimon Eros, čas je smrtan, čas besmrtan. Čas je tu, čas nije, ostavljajući pjesnike kao “čuđenje u svijetu”.
I premda ćemo prije ganuti dušu onim uglazbljenim pjesmama, sa slušalicama u ušima, pojačanima na kraja, dok jedemo sladoled od čokolade ili raspravljamo s prijateljima sviđa li nam se pjesma ili ne, ništa tako ne uzdrma duh kao poezija sačuvana između tankih i debelih korica. Nju čitamo sami sa sobom, ulazimo u njen svijet, izgubljeni u rimama, emocijama i intuitivnim spoznajama koje nam se otkrivaju ludorijama u stihu. Poeziji se prepuštamo, zaboravljajući pjesnika, postajemo lirski subjekt pa katkad u njoj poželimo ostati vječno, katkad od stihova bježimo glavom bez obzira. Ona je, svjesni smo, pjesnikova, ali i naša. Istovremeno je svačija i ničija, a u svemu tome nekako je samo svoja. Pa će i pjesnici biti svjesni da su zahvaljujući njoj sanjari, da žive eto tako, nekako usput, da im misao u stihove bježi kao što se čitateljima duša zbog njih ježi.
Budući da se i već same mrvice pretvaraju u stihove, najbolje je da prostor prepuste pjesnicima u mjesecu koji je pred nama. Jer pored toga što se u ožujku skrivaju dan žena i dan poezije, zbog kojeg ćemo u mrvicama čitati izbore pjesama, on je i mjesec početaka. Godina, istina, počinje siječnjem, ali ožujak nas proljećem budi iz zimskog sna, iz februarske uspavanosti. Ta nisu Rimljani bez razloga u počecima ožujak, odnosno mart, smatrali prvim mjesecem u godini. Iz drugih razloga doduše, ali s porukom da smo i sami kroz povijest vrijeme stavili u okvire zaboravljajući da bilo koji mjesec i bilo koji dan može biti novi početak.
Stoga, ako niste ljubitelj poezije, ako je teška i srce vam tjera na neugodne, ali prijeko potrebne osjećaje, možda je baš ovaj ožujak idealna prilika za davanje nove šanse sebi, miru i poeziji jer su za nju potrebne udobnost i prepuštanje, baš kao i za ljubav. Zato duboko udahnite, udobno se smjestite i dopustite da vam ove subote ruski zanesenjak Jesenjin uzburka dušu.
S. A. Jesenjin, izbor iz pjesama
Tko sam, što sam?
“Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
Živio sam usput, kao da sanjam,
Kao mnogi drugi ljudi na toj zemlji.
I tebe sad ljubim po navici, dijete,
Zato što sam mnoge ljubio, bolećiv,
Zato usput, k’o što palim cigarete,
Govorim i šapćem zaljubljene riječi.
“Uvijek” i “ljubljena” i “upamtit ću”,
A u duši vazda ista pustoš zrači;
Ako dirneš strast u čovjekovu biću,
Istine, bez sumnje, nikad nećeš naći.
Zato moja duša ne zna što je jeza,
Odbijenih želja, neshvaćene tuge.
Ti si, moja gipka, lakonoga brezo,
Stvorena i za me i za mnoge druge.
Ali ako tražeć’ neku srodnu dušu,
Vezan protiv želje, utonem u sjeti,
Nikad neću da te ljubomorom gušim,
Nikad neću tebe grditi ni kleti.
Što sam? Tko sam? Ja sam samo sanjar,
Čiji pogled gasne u magli i memli,
I volim te usput, kao da sanjam,
Kao mnoge druge na toj zemlji.”
“Ovaj plamen sudbinom ne želi
Plahovita bješe ljubav vruća
I k’o što smo slučajno se sreli
Rastanak će biti bez ganuća.
Ti ćeš proći putem pored mene
Da prokockaš sve te tužne zore.
Tek ne diraj one neljubljene
I ne mami one što ne gore.
I kad s drugim budeš jedne noći
U ljubavi, stojeći na cesti,
Možda i ja onuda ću proći
I ponovno mi ćemo se sresti.
Okrenuvši drugom bliže pleći
Ti ćeš glavom kimnuti mi lako.
“Dobro veče”, tiho ćeš mi reći.
“Dobro veče, miss” i ja ću tako.
I ništa nam srca neće ganut,
Duše bit će smirene posvema.
Tko izgori, taj ne može planut,
Tko ljubljaše, taj ljubavi nema.”
1925.
“Stihotvorče bijedni, zar ćeš moći
Opjevati plavu mjesečinu?
Odavno mi ugasle oči
U strasti, karti i u vinu.
Ah, mjesečeva eto lika.
Kroz prozor je uš’o, oči bode.
Igrao sam na damu pika,
Al’ dobih keca i sve ode!”
1925.
“Čemu pogled prijekoran i šutljiv,
Ja ne krijem svoj prezir prema tebi.
Al mio mi je pogled tvoj čeznutljiv
I krotkost lukava, sama po sebi.
Da, ti se činiš podatljivom žrtvom;
Pa hajde, rado ću te gledati sa strane
Ko lisicu kad se pravi mrtvom
Da lakše lovi gavrane i vrane.
Pa ništa, lovi, ne otklanjam kušnju.
Tek da i tvoj žar u tome ne zgasne?
Na moju su ohladnjelu dušu
Srljale već mnoge takve, strasne.
Ne volim te, draga, što da skrivam;
Ti si samo odzvuk, sjenka, avet.
Nad tvojim licem ja o drugoj snivam,
U koje su oči – čista plavet.
Mada nije krotka, ja je cijenim,
Ako je hladna, naoko, doduše,
Ona svojim hodom uzvišenim
Isprevrnu me svega, do dna duše.
I takvu ćeš teško zasjeniti, mala,
Čovjek protiv volje čini sve što traži,
A ti mi u srce nisi urezala
Čak ni ljubavlju zaodjevene laži.
Uz sav svoj prezir prema tebi, mila,
Ja sam zbunjen, priznajem, al znam –
Kad pakla ili raja ne bi bilo,
Čovjek bi ih izmislio sam.”
1925
“Doviđenja, dragi, doviđenja;
Ti mi prijatelju jednom bješe sve.
Urečen rastanak bez našeg htjenja
Obećava i sastanak, zar ne?
Doviđenja, dragi, bez ruke, bez slova
Nemoj da ti bol obrve povije
Umrijeti nije ništa na ovom svijetu nova,
Ali ni živjeti baš nije najnovije.”
1925.
