Piše: Ivana Marić
Zvanična izborna kampanja za Opće izbore 2026. počinje u septembru, ali je nezvanična izborna kampanja neprekidan proces i počinje odmah nakon održavanja prethodnih izbora. Tako je i ovaj put. Političke stranke svoje aktivnosti podređuju izborima. Rade ono za što smatraju da im donosi glasove birača, a ne ono što je nužno za dugoročni razvoj društva.
Nema teških odluka, nema zatvaranja neodrživih sistema, nema ozbiljnih reformi. Umjesto toga fokus je na izgradnji, svečanim otvaranjima, spektakularnim spašavanjima kompanija upitnog vijeka trajanja, poticajima za sve i svakoga, a posebno za kategorije koje nisu nužno najugroženije, ali su najmasovnije i najglasnije, pa im se treba dodvoriti.
Neće se usvajati zakoni bitni za nastavak puta ka EU, jer se više cijeni svađa, posebno međunacionalna, nego realni i konkretni rezultati. Lakše je proizvesti konflikt nego riješiti problem.
Kandidati za Predsjedništvo Bosne i Hercegovine
Najviše pažnje javnosti privlače najave kandidatura za članove Predsjedništva BiH, ali i predsjednika RS-a, koje birači direktno biraju. Iako nijedna od tih funkcija nema dominantnu poziciju, oko njih se vodi najveća simbolična i egocentrična borba.
U državama razvijene demokratije za takve pozicije se pretežno bore predsjednici najjačih stranaka, jer bi po logici oni trebali imati najveću podršku birača. Međutim, kod nas to najčešće nije slučaj, jer predsjednici stranaka nisu nužno i najpopularniji među svojim biračima. Mnogo veću popularnost privlače političari koji skoro cijeli svoj politički vijek provode šireći nacionalne tenzije prema drugim narodima. Takvi političari nemaju konkretne rezultate, jer birači to od njih ne traže. Jedno povikivanje na političare iz druga dva naroda se više cijeni od bilo kakvog rezultata – pa čak i od otvaranja fabrika, povećanja plata ili penzija. U takvom ambijentu rezultati postaju politički nebitni, a napadi odlučuju izbore.
Naravno, sve se odvija na nacionalnom bojnom polju. Umjesto da se političke borbe vode unutar vlastitog biračkog tijela i kroz konkretne programe, fokus se prebacuje na napade prema drugim narodima.
Zbog ograničenja od dva uzastopna mandata za članove Predsjedništva, često je neophodno da neko drugi preuzme ulogu „čuvara fotelje“ za svog predsjednika. To su najčešće marionete, jer ako bi se kandidirao neko zaista jak i sposoban, mogao bi tu poziciju zadržati i nakon jednog mandata, što liderima stranaka ne odgovara.
Ponekad su to i žrtveni kandidati koji trebaju primiti politički udarac za predsjednika, svjesni da ne mogu pobijediti. Kao nagradu za lojalnost, dobiju neku drugu funkciju, najčešće u Domu naroda, koji se odavno pretvorio u dom penzionera i izbornih gubitnika.
Bošnjački član
Denis Bećirović je kandidat kojem mnogi daju prednost jer ima najširu i najstabilniju bazu podrške. Na prošlim izborima imao je podršku 11 stranaka, a na ovima 14. Iako je kandidat ljevice, pomakao se toliko udesno i toliko približio Islamskoj zajednici, da je postao prihvatljiviji i konzervativnijem dijelu biračkog tijela. Gubitak glasova ljevice bit će minimalan, jer se i biračko tijelo generalno pomjera udesno.
Semir Efendić nema ozbiljne izglede za pobjedu, ali se kandidirao računajući na to da će povući glasove za stranku. Međutim, moguće je da je napravio pogrešnu procjenu i da mu glasovi koje povuče neće biti dovoljni za prelazak izbornog praga, posebno uz unutrašnja previranja u stranci. Da se kandidirao za Predstavnički dom PS BiH imao je šanse da osvoji direktni madat, a ovako bi mogao ostati bez svega.
U SDA odugovlače s objavom kandidata. Bakir Izetbegović je bio glasniji ranije, ali nakon pada podrške počele su priče o alternativama. Ipak, sve se vraća na njega, iako je svjestan da su mu šanse za pobjedu male. Novi poraz od Bećirovića mogao bi značiti njegov definitivan politički pad i ozbiljno narušiti njegovu poziciju unutar stranke.
Hrvatski član
Hrvatska opozicija propustila je priliku da prva izađe sa svojim kandidatom i time preuzme inicijativu. Nakon kandidature HDZ-a BiH, svaki dodatni kandidat iz hrvatskog korpusa bit će označen kao faktor podjela i direktni krivac za eventualni poraz.
Željko Komšić je, osim što je sebi osigurao pobjede već 20 godina, direktno pomogao jačanju HDZ-a. Njihov odnos, iako sukobljen, dugoročno je bio obostrano koristan. Jedan homogenizira bošnjačko biračko tijelo, drugi hrvatsko. Politički narativi im se međusobno hrane.
Slaven Kovačević nije Komšić i male su šanse da pobijedi, ali u scenariju s više kandidata i fragmentiranim hrvatskim biračkim tijelom moguće su različite kombinacije, uključujući prelijevanje glasova, posebno ako se dio Bošnjaka ponovo odluči glasati protiv HDZ-a.
Srpski član
Srpska opozicija prvi put nakon dugo vremena ima realnu priliku da ugrozi Dodika, ali ponavlja stare greške. Taman kada dovoljno ojačaju da mogu pobijediti, međusobno se posvađaju i propuste tu priliku.
Borba se više vodi za predsjednika RS-a nego za Predsjedništvo BiH, jer je tu stvarna politička moć. Opozicija je podijeljena između više kandidata, dok Dodik ima disciplinirano biračko tijelo koje će glasati za bilo kojeg kandidata kojeg on predloži. Stanivuković i Trivić su bliži Vučićevom režimu, a upitno je i da li će napraviti otklon od Dodina nakon izbora ili bi i tada prevladala simbioza. Kandidati istinske opozicije su Blanuša, predsjednik najjače opozicione stranke SDS i Vukanović. Oni bi sigurno pokazali promjenu u odnosu na dosadašnju politiku RS-a u pravcu reformi, ali je problem što to ne podržavaju svi članovi SDS-a jer neki iz vrha stranke rade u interesu Vučića, jer bi iz toga izvukli veći interes za sebe. Dio opozicije je spreman igrati igre koje im dugoročno štete, što ostavlja prostor vlasti da zadrži kontrolu.
Zaključak
Na nivou Predsjedništva BiH teško je očekivati značajne promjene. Umjesto diplomatije, razvoja i povezivanja s drugim državama, dominirat će populizam, nacionalne tenzije i politička prepucavanja. Još četiri godine mogle bi proći bez suštinskih reformi i vidljivog napretka, uz nastavak istih političkih obrazaca koji se ponavljaju iz izbornog ciklusa u izborni ciklus.
