U petak, 9. listopada, u Hrvatskom kulturnom centru „Sveti Franjo“ u Tuzli, u 19, 00 sati bit će održan koncert klasične glazbe Katarine Pavljašević i Anje Riđešić. Za Katarinu je ovaj koncert mnogo više od još jednog nastupa. Nakon godina umjetničkog rada izvan rodnog grada, u Tuzlu se vraća pred publiku pred kojom je sve počelo. Posebnu simboliku nosi i činjenica da koncert organiziraju HKD Napredak Glavna podružnica Tuzla i Franjevački samostan Tuzla. Katarina je, naime, bila Napretkova stipendistica, a iz ovog društva s ponosom prate svaki njezin umjetnički uspjeh. Zato je njezin povratak na tuzlansku pozornicu za Napredak i više od koncertnog susreta. To je nastavak priče o ulaganju u mlade ljude, umjetnost i talente koji su nekoć tražili podršku, a danas svojim radom vraćaju zajednici ono što su od nje dobili. S Katarinom smo razgovarali o Tuzli, violini, godinama rada, Napretku, umjetničkom sazrijevanju i koncertu koji s posebnom pažnjom priprema za svoj rodni grad.
Razgovarala: Maja Nikolić
HG: Katarina, nakon godina života i umjetničkog rada izvan Tuzle, vraćate se u svoj rodni grad s violinom u rukama. Što za Vas osobno znači svirati pred publikom u gradu iz kojeg ste krenuli?
KATARINA: Veoma sam uzbuđena zbog koncerta u Tuzli. Izlazak pred tuzlansku publiku uvijek je emotivan, jer tu bude mnogo poznatih i dragih ljudi koji me iskreno i od srca podržavaju u onome što radim od samog početka.
HG: Vi ste još kao mlada glazbenica napravili važne korake na svom umjetničkom putu. Koliko je Tuzla, njezina glazbena scena i sredina u kojoj ste odrastali, oblikovala umjetnicu kakva ste danas?
KATARINA: Tuzla me je sigurno dosta oblikovala kao ličnost, tako da tog utjecaja sigurno ima i u glazbi koju sviram i načinu na koji je sviram. Tuzlaci su dobri i pošteni ljudi i nastojim i sama zadržati u sebi te vrijednosti koje sam u Tuzli naučila.
HG: Danas živite i umjetnički djelujete između Novog Sada i Beograda. Kako izgleda put jedne mlade violinistice od Tuzle do velikih glazbenih scena i što je na tom putu bilo najteže?
KATARINA: Na relaciji Beograd – Novi Sad sam iz razloga što u oba grada radim u orkestrima i drugim ansamblima. Nije uvijek lako sve postići između dva grada, ali je zadovoljstvo svirati u ansamblima poput Simfonijskog orkestra RTS-a i Vojvođanskog simfonijskog orkestra, tako da ja, u suštini, uživam.
HG: Bili ste stipendistica HKD-a Napredak. Koliko Vam je ta podrška značila u razdoblju kada ste tek gradili svoj umjetnički put? I koliko mladom umjetniku znači kada netko vjeruje u njega prije nego što ga šira javnost prepozna?
KATARINA: Velika je čast biti stipendistica društva koje je kroz povijest pomagalo mnoge značajne ličnosti, kao što su Ivo Andrić i Ismet Mujezinović. Osjećaj podrške koja dolazi od strane HKD-a Napredak zaista je divan.
HG: Napredak danas ponovno dovodi Vas u Tuzlu. Kako doživljavate tu povezanost – od stipendistice do umjetnice koja sada nastupa na koncertu koji Napredak organizira?
KATARINA: Kao što mu samo ime kaže, HKD Napredak nas motivira da napredujemo, usavršavamo se i profesionalno nadograđujemo. Drago mi je da mi je ukazano povjerenje i čast da nastupam u ime ovog značajnog društva.
HG: Violinist nije samo netko tko svira instrument. Iza svakog nastupa stoje godine rada, discipline, odricanja i svakodnevnog vježbanja. Koliko se zapravo ne vidi od onoga što stoji iza nekoliko minuta izvedbe na pozornici?
KATARINA: Ono što se ne vidi na prvi pogled jest mnogo uloženih sati u svakodnevnom radu, jer je odgovornost prema publici i kompozitorima čija djela izvodim uvijek jako velika. Nastojim se za svaki nastup što bolje pripremiti.
HG: Kako se Vaš odnos prema violini mijenjao kako ste umjetnički sazrijevali? Je li ona danas više instrument, sredstvo izražavanja ili možda čak dio Vašeg identiteta?
KATARINA: Početak sviranja na violini je težak i iscrpljujući, ali svaki uloženi trud kasnije donosi samo još veće zadovoljstvo u izvođenju. Tako da mi je drago što sam se nekada malo i pomučila, jer se to svaki put isplatilo.
HG: Što danas tražite u glazbi – tehničko savršenstvo, emociju, slobodu interpretacije? I koliko se Vaša osobnost može prepoznati u načinu na koji izvodite neko djelo?
KATARINA: Djela klasične glazbe kompleksna su i puna različitih emocija, stanja i atmosfera. Svakom djelu pristupam studiozno. Proučavam vrijeme i povijesne prilike u kojima je glazba nastala, kao i život kompozitora i razdoblje njegova života u kojem je napisao određenu skladbu.
HG: Dolazite u Tuzlu zajedno s Anjom Riđešić. Što ste pripremile za tuzlansku publiku i kakvu biste emociju voljele da ljudi ponesu sa sobom nakon koncerta?
KATARINA: Za koncert u Tuzli s ljubavlju i pažnjom smo birale program. Svirat ćemo sonate Brahmsa i Beethovena, jedan klavirski komad Debussyja u aranžmanu za violinu i klavir, kao i skladbu estonskog skladatelja Arva Pärta „Fratres“. Ovu kompoziciju bilo nam je posebno važno pripremiti za tuzlansku publiku i prostor u kojem će se koncert održati, s obzirom na to da je svima poznato postojanje Franjevačkog samostana u Tuzli, koji je i jedan od organizatora ovog koncerta.
HG: Za kraj, Katarina, kada danas pogledate djevojčicu iz Tuzle koja je tek počinjala učiti violinu, biste li joj rekli da je uspjela? I što biste danas poručili nekoj djevojčici iz Tuzle koja sanja o tome da jednoga dana živi od svoje umjetnosti?
KATARINA: Mogu reći da sam zadovoljna onim što sam do sada postigla, ali sam i svjesna da u ovom pozivu nema kraja učenju i spoznajama, i to je nešto što me raduje i neprestano inspirira. Svima koji imaju ambicije baviti se umjetnošću preporučujem da ne odustanu kada postane teško, jer, kao što rekoh, svaki trud će se isplatiti, pogotovo ako postoji ljubav.
