U Župi sv. Franje Asiškog u Šikari u Tuzli večeras je, uoči blagdana svetog Franje, upriličen tradicionalni Obred preminuća svetog Franje – molitveno-liturgijski spomen na posljednje trenutke života Asiškog Siromaška, koji je svoj zemaljski život završio 3. listopada 1226. godine.
Misno slavlje predvodio je fra Mijo Ljubos, koji je u propovijedi podsjetio da se veličina svetog Franje ne krije samo u onome što je činio, nego prije svega u načinu na koji je živio – u poniznosti, jednostavnosti, malenosti i potpunom predanju Bogu.
Obred preminuća svake godine vjernike vraća upravo na tu posljednju Franji blisku poruku: čovjek svoj život ne može mjeriti samo onim što je stekao, postigao ili ostavio iza sebe, nego i onim koliko je znao ljubiti, služiti i ostati slobodan od onoga što ga udaljava od Boga i drugih ljudi.
Govoreći o svetom Franji, fra Mijo Ljubos posebno je izdvojio njegovu misao:
„Uvijek se radujte. Nedolično je sluzi Božjem da bude žalostan i potišten.“
U vremenu u kojemu se, kako je kazao, često pitamo čemu se uopće radovati, kada su ljudi suočeni s ekonomskim teškoćama, neizvjesnošću, odlaskom mladih i brojnim problemima svakodnevice, Franjo nudi drukčiji odgovor. Radost za njega nije posljedica toga što je sve oko čovjeka dobro, nego unutarnja sloboda koja omogućuje da se i u teškim okolnostima ostane vjeran Bogu i ljubavi prema drugome.
Fra Mijo je podsjetio i na poznatu priču o „savršenoj radosti“ svetog Franje. Franjo u njoj govori kako savršena radost nije ni u uspjehu, prihvaćenosti, bogatstvu, velikom broju ljudi koji će slijediti njegov put, pa čak ni u tome da njegova braća postanu sveti.
Savršena radost, prema Franji, događa se onda kada čovjek može podnijeti poniženje, nepravdu, hladnoću i odbacivanje, a da u srcu ne izgubi ljubav.
Upravo se u toj priči, naglasio je fra Mijo, možda najbolje vidi veličina svetog Franje. On je znao da čovjek postaje slobodan tek kada njegova radost i njegov odnos prema Bogu više ne ovise o onome što mu drugi čine.
Biti malen, a ipak velik u duši, bila je jedna od središnjih poruka večerašnje propovijedi.
Fra Mijo je podsjetio i na riječi koje opisuju razliku između malih i velikih ljudi: mali se bave sobom, drugima određuju kako trebaju živjeti, mnogo govore o sebi i pretražuju tuđe živote, dok veliki ljudi znaju šutjeti o sebi, slušati, služiti i u drugome tražiti dobro.
„Mali ljudi ljube sebe iznad svega, a veliki ljudi ljube druge više nego sebe“, poruka je koja je snažno odjeknula u večerašnjem slavlju.
Obred preminuća svetog Franje zato nije samo spomen na smrt jednog sveca. On je i poziv vjerniku da zastane pred vlastitim životom i zapita se što je ono što ga doista čini slobodnim, čemu se raduje i koliko je spreman biti malen pred Bogom i velik u ljubavi prema drugome.
Franjin posljednji trenutak tako ne govori samo o kraju zemaljskog života. Govori o načinu života koji je svetac izabrao – jednostavnom, poniznom i potpuno usmjerenom prema Bogu.
I upravo zato njegov primjer, osam stoljeća nakon njegove smrti, i dalje ostaje živ.
M. N.
