Piše: Maja Nikolić
Postoje ljudi koje poznajemo, a da s njima nikada nismo popili kavu. Đelo Hadžiselimović jedan je od takvih ljudi. Poznajemo ga iz dnevnih boravaka, s televizijskih ekrana, iz najava dokumentarnih filmova, putopisa i priča koje su nas desetljećima vodile na mjesta na koja možda nikada nećemo otići. Za mene je to i osobno poznanstvo koje je počelo puno prije nego što sam ga zaista upoznala.
Od malih nogu znam za Đelu. I nekako sam, kao i mnogi, imala onu jednostavnu, gotovo nepisanu sigurnost: ako je Đelo nešto odabrao, to vrijedi gledati. A onda smo sjeli na kavu, jer Đelo već nekoliko dana boravi u Tuzli, na Tuzla film festivalu.
Bez televizijskog studija, bez kamera, bez formalnog intervjua. Samo razgovor koji počne jednim pitanjem, a onda ode u sasvim drugom smjeru. Malo o televiziji, malo o filmu, malo o novinarstvu, mladima, javnom servisu, putovanjima, ljudima… I na kraju o maslinama, rajčicama, paprikama i tome kako čovjek, nakon što je cijeli život gledao svijet, počne uživati u onome što mu raste u vlastitom dvorištu.
Đelo je 41 godinu proveo na televiziji. I kada ga pitam što mu je taj svijet, koji je toliko dugo pokazivao drugima, zapravo pokazao njemu, odgovara bez velike filozofije.
„Ja sam radio na televiziji 41 godinu i meni je Hrvatska televizija strašno puno toga dala. Samo se nadam da sam svojim poslom uspio jedan dio toga i vratiti“, kaže Đelo koji svoj posao nikada nije doživljavao samo kao posao, nego kao neku vrstu odgovornosti prema publici.
Jer prije nego što smo svi dobili mogućnost da sami biramo između tisuća filmova, serija i dokumentaraca, postojao je netko tko je morao napraviti izbor umjesto nas. Danas tog filtera gotovo više nema.
„Baš ove godine na festivalu na Rabu imao sam razgovor sa studentima režije o tome kako u ovo vrijeme streaminga odabrati što gledati. Više nema urednika koji će biti taj filter, nego su ljudi izloženi stvarno svemu i svačemu.“
On u tome vidi jedan od velikih problema našeg vremena. Nikada nismo imali više sadržaja, ali nikada nije bilo teže prepoznati što je zaista vrijedno.
Nekada je urednik poznavao publiku. Znao je što ljudi vole, kada gledaju televiziju, koliko mogu pratiti, što ih zanima. I prema tome se slagao program.
Đelo se prisjeća kako su se nekada dokumentarci birali gotovo po satu u danu. Ujutro su išli putopisi jer su pred ekranima uglavnom bili umirovljenici i djeca koja još nisu krenula u školu. Dokumentarci su čak bili sinkronizirani kako bi ih stariji gledatelji lakše pratili.
„Moja pokojna majka mi je govorila: ‘Meni titlovi bježe dok ja to pročitam, ne vidim što se tamo događa.’ Zato smo ih sinkronizirali.“
Popodne je bilo rezervirano za mlađe, znanost, popularnu znanost, zanimljive sadržaje. Navečer su dolazile ozbiljnije društvene i političke teme.
Publika se navikla na taj ritam. Znala je kada treba sjesti pred televizor ako želi pogledati dobar dokumentarni film.
Danas je, kaže, situacija potpuno drugačija.
„Mladi ljudi su dosta izloženi jednom neselektivnom gledanju. Tako da nije bilo loše raditi sve ove godine i pokušavati publici priuštiti najbolje od svega što se proizvodi.“
Vjerujem da je zato Đelino ime i postalo sinonim za svojevrsnu preporuku, da ono što Đelo odabere, gledaj.
Ta rečenica zvuči gotovo banalno, ali iza nje stoje desetljeća iskustva i stotine sati provedenih pred televizijskim ekranom, u gledanju, procjenjivanju i biranju.
A zanimljivo je da dokumentarni filmovi, koje danas gledamo kao sasvim ravnopravni dio televizijskog i filmskog programa, nekada nisu imali ni približno takav status.
„Kada sam ja počeo raditi, dokumentarci su bili negdje u zapećku. Prvo su bili filmovi, pa serije, pa sve ostalo, a dokumentarci negdje sa strane.“
Onda se dogodio veliki svjetski bum dokumentarnog filma. U njega se počeo ulagati ozbiljan novac, neki dokumentarci dobili su proračune veće od igranih filmova, a publika ih je počela sve više tražiti.
„Prije je možda bio jedan dokumentarac u dva tjedna, a danas svaki dan imate barem nekoliko dokumentaraca na televizijama.“
Pitam ga, zašto ih ljudi toliko vole, a Đelo mi vrlo jednostavno odgovara.
„Ljudi su pomalo zasićeni novim filmovima, pogotovo američkim, koji imaju jako puno pucanja i ubijanja, a jako malo sadržaja. I onda vole pogledati nešto što će im malo proširiti vidike.“
Dok razgovaramo, postaje mi jasno da je upravo to možda najbolja definicija njegova profesionalnog života, proširivati ljudima vidike.
Pitam ga što on gleda kada više ne mora ništa birati za druge.
„Obožavam filmove. Volim i neke serije, recimo Breaking Bad, Game of Thrones.“
I tu opet primjećuje promjenu koju je televizija doživjela. Veliki holivudski glumci i redatelji danas prelaze u televizijske serije, nešto što je nekada bilo gotovo nezamislivo.
„To samo znači da su televizijske serije postale toliko popularne da stižu filmove.“
Ali smatra da filmu danas nedostaje dobrih scenarija. Zato se rade remakeovi, preuzimaju strane serije, a sve se više oslanja na već poznate formule.
„Jako je malo kvalitetnih serija. Uglavnom danas prevladavaju DC i Marvel filmovi, a to je više za djecu. Nije to nešto što bi čovjek sa zadovoljstvom pogledao.“
A kada govorimo o njegovim počecima, teško je ne napraviti usporedbu između vremena kada je on počinjao i današnjeg svijeta u kojem 25-godišnjak u džepu ima telefon kojim može snimiti, montirati i objaviti film.
Đelo je počeo raditi kada je televizija još bila crno-bijela.
„Uvjeti rada bili su puno drugačiji. Ali vremenom se sve mijenja. Mijenjala se tehnologija, mijenjala se publika, mijenjala se televizija. Nekada su ljudi bili navikli da sve što vrijedi pogledati pronađu na Hrvatskoj televiziji. Onda su došla komercijalna vremena, borba za gledanost, sportska prava, nogomet, Olimpijske igre… Stvari se mijenjaju. Što je najnormalnije, da se mijenjaju.“
Ali na pitanje što mu najviše nedostaje, televizija nekadašnja ili svijet kakav je nekada bio, odgovara kratko:
„Nije nam ništa falilo što se tiče kvalitete programa. Danas je kvantiteta, ali je kvaliteta jako upitna.“
I onda nam se razgovor, gotovo prirodno, prebacio na novinarstvo. Jer nije li i novinarstvo danas pomalo izgubilo svog uredničkog filtera? Nije li sve više priče, a sve manje vremena da se prepozna ona prava?
Đelo se prisjeća Branka Lentića, jednog od dokumentarista kojeg posebno pamti.
„On bi stavio ekipu u kombi i onda bi odlučili hoćemo li lijevo ili desno. Imao je u glavi tri, četiri teme i onda dođe negdje, tema sama po sebi počne rasti i na kraju napravi prekrasan dokumentarac.“
Zastane, pa kaže ono što mi se čini važnim i za nas novinare: „Sve ovisi o autoru.“
Jer, postoje novinari koji od banalne stvari naprave sjajnu reportažu, kaže, i oni koji od prave senzacije ne znaju napraviti priču. To uvijek ovisi o novinaru.
Jer dobra priča nije uvijek tamo gdje je najviše krvi, mesa i buke. Ponekad je samo treba znati prepoznati.
Razgovaramo i o javnom servisu. O njegovoj ulozi, posebno u vremenu kada komercijalni mediji gotovo sve mjere gledanošću, klikovima i zaradom.
„A što bi jedna zemlja mogla uopće biti bez javnog servisa? Bila bi osakaćena za veliki dio kulture, za veliki dio umjetnosti, za veliki dio kvalitetnih naslova. Dobar stari film? Javni servis. Stare domaće serije? Javni servis. Sadržaji koji možda nikada neće biti dovoljno komercijalni da bi ih netko drugi kupio i emitirao? Opet javni servis. I zato je javni servis neophodan.
O politici ne želi puno govoriti, jer politiku baš niti gleda niti prati.
Ali zato vrlo dobro zna što javni servis mora čuvati – kulturu, umjetnost, povijest, glazbu, film. I radio. Pomalo neočekivano, Đelo je veliki ljubitelj radija.
„Kad dođem kući, ne palim, kao što većina ljudi pali, televiziju. Ja palim radio.“
Zanimalo me postoje li među stotinama dokumentaraca koje je gledao i birao oni koji su mu posebno ostali. Postoje, kaže mi.
Posebno voli dokumentarce u kojima autor nije samo promatrač nego i sudionik.
Spominje Davida Attenborougha, Michaela Palina, Bethany Hughes, a među domaćima Gorana Milića.
„Samo prikazivanje bez osobnog pristupa fali. Treba taj “touch” unutra. Da netko da svoj dojam, da netko pokušava gledatelja uvesti u nešto što on smatra zanimljivim.“
Zato posebno voli putopise. Ne samo zato što nas odvedu u neku zemlju, nego zato što nas odvedu tamo gdje sami možda nikada ne bismo otišli.
„Danas nije problem putovati bilo gdje u svijetu. Nije to ni skupo niti je problem. Ali pronaći te prekrasne male stvari koje će vam netko izdvojiti iz cijele priče – to je fascinantno.“
I to je zapravo razlika između putovanja i gledanja. Ne treba vam uvijek novi grad. Ponekad vam treba samo netko tko će vam pokazati nešto što sami ne biste primijetili.
Kada dođemo do bosanskohercegovačke kinematografije, Đelo nema nikakvu dilemu.
„Bosanskohercegovačka kinematografija je jedna od najboljih kinematografija u svijetu.“
Oskar, Zlatni medvjed, Leopard… nabraja nagrade gotovo kao da ih je previše da bi ih sve stalo u jednu rečenicu. Posebno ističe Ademira Kenovića i Danisa Tanovića.
„To su stvarno vrhunski redatelji.“
Žao mu je što je filmska produkcija u Bosni i Hercegovini posljednjih godina usporila.
„Ovdje postoje izvrsni redatelji, odlični glumci, postoji podloga da se i dalje stvaraju izvrsni filmovi.“
Kada pričamo o mladima, ipak nije pesimist. Naprotiv. Na festivalu na Rabu razgovarao je sa studentima režije i kaže da su ga oduševili.
„Malo su zatvoreni, ali kad ih potaknete, kad se otvore i kad počnu pričati, onda su fenomenalni.“
I zato, kaže, nema brige za budućnost. Možda će se mijenjati televizija. Možda će se mijenjati način gledanja. Možda ćemo sve manje sjediti pred klasičnim ekranom, a sve više gledati sadržaj na telefonu ili nekoj novoj platformi koju još ni ne poznajemo. Ali potreba da nam netko pomogne pronaći dobru priču neće nestati.
Na kraju ga pitam što danas radi kada ne radi ništa. I tu se čovjek s televizijskog ekrana odjednom pretvara u nekoga sasvim običnog.
„Čim završi festival, jurim u Istru brat svoje masline. Masline, rajčice, paprike, češnjak, jabuke, smokve, bademi Počeo sam uživati u stvarima koje nikad nisam. Uzgajati svoje rajčice i paprike, češnjak… Imam svega. Otkrio sam potpuno jednu novu zanimaciju.“
Čovjek koji je cijeli profesionalni život proveo gledajući svijet, birajući najbolje što će pokazati drugima, danas uživa u nečemu puno jednostavnijem. U zemlji. U maslini. U vlastitoj rajčici.
Vjerojatno je nakon svih tih godina pronašao svoj najdraži dokumentarac i to baš onaj koji se ne gleda na televiziji, nego raste pred očima.
Pa ga, naravno, moram pitati:
„Znači, mogao bi nastati jedan dokumentarac o Đeli?“
Nasmije se.
„Pa bolje ne. Bolje ne.“
Neke ljude ipak treba ostaviti s druge strane ekrana. A neke razgovore, poput ove naše kave, čuvati kao rijetko, ali vrijedno bogatstvo dobiveno na Tuzla film festivalu.
