Književnost ne mora govoriti glasno da bi ostavila dubok trag. Ponekad su dovoljne kratka rečenica, obiteljska uspomena, susret s nepoznatim čovjekom ili trenutak svakodnevice u kojem prepoznamo vlastite strahove, radosti i čežnje. Upravo takvim, naizgled malim, a zapravo velikim životnim pričama bavi se književnica Đurđica Čilić, gošća ovogodišnjih Dana Matice hrvatske u Tuzli.
Susret s ovom autoricom bit će održan u četvrtak, 15. listopada, u 19 sati, u Ateljeu Ismet Mujezinović u Tuzli. O njezinu književnom stvaralaštvu, jeziku, sjećanju i pričama koje nas povezuju s drugima razgovarat će s moderatorom Alenom Matoševićem.
Đurđica Čilić, sveučilišna profesorica, prevoditeljica s poljskoga jezika i autorica koja je osvojila čitatelje neposrednošću svojega izraza, u književnost unosi posebnu osjetljivost za svakodnevni život. Njezini tekstovi ne traže izvanredne događaje kako bi govorili o važnim stvarima. Naprotiv, u običnim situacijama otkrivaju slojeve ljudskog iskustva, podsjećajući nas koliko toga stane u jedan pogled, rečenicu, uspomenu ili tišinu.
Širu je čitateljsku publiku osvojila knjigom Fafarikul, zbirkom kratkih proznih zapisa u kojoj se osobno i intimno pretvaraju u priče bliske mnogima. U knjizi Novi kraj nastavlja promišljati o životu, obitelji, odnosima i promjenama koje nas oblikuju, dok naslov Vidimo se na papiru nastavlja njezino istraživanje prostora između svakodnevice i književnosti, između onoga što živimo i onoga što uspijevamo riječima sačuvati.
Posebnost njezina rukopisa upravo je u jednostavnosti koja nije površna, nego duboka i promišljena. Čilić piše bez potrebe za velikim riječima i dramatičnim obratima, a njezini zapisi ipak otvaraju pitanja koja nas prate cijeloga života: koliko dobro poznajemo ljude koje volimo, što ostaje od nas u sjećanjima drugih i može li pisanje sačuvati ono što vrijeme odnosi.
Uz književni rad, važan dio njezina profesionalnog djelovanja čine proučavanje poljske književnosti i prevođenje, čime posreduje između različitih jezika i kultura. Njezin rad tako povezuje znanstvenu posvećenost književnosti s neposrednim, osobnim pripovijedanjem koje čitatelja ne udaljava od života, nego ga vraća njegovim najvažnijim trenucima.
Književna večer u Tuzli prilika je za susret s autoricom koja pokazuje da književnost ne mora nuditi konačne odgovore. Ponekad je dovoljno da nas potakne da zastanemo, drukčije pogledamo ljude oko sebe i ponovno prepoznamo vrijednost onoga što svakodnevno živimo, a često ne primjećujemo.
Jer neke se priče ne završavaju posljednjom rečenicom. One tek tada počinju živjeti u čitatelju.
