U četvrtak, 15. listopada, u okviru Dana Matice hrvatske Tuzla, u Ateljeu Ismet Mujezinović upriličen je razgovor s književnicom, prevoditeljicom i polonisticom Đurđicom Čilić, autoricom zbirki Vidimo se na papiru, Umjesto dnevnika, Fafarikul, Novi početak, te antologije poljske poezije Drugog kraja svijeta neće biti.
Na početku razgovora posjetitelje je pozdravila donedavna predsjednica Ogranka Matice hrvatske Tuzla profesorica Marica Petrović.
U ugodnom i otvorenom razgovoru koji je s književnicom vodio profesor Alen Matošević posjetitelji su se upoznali s bogatim književnim opusom književnice koja se, osim prevođenjem s poljskog jezika, okušala i u pisanju proznih tekstova. Kroz razgovor je otvoreno pregršt zanimljivih i temeljnih pitanja kada je riječ o čitanju, pisanju i prevođenju književnih tekstova. Propitivani su motivi koji pokreću autora književnih tekstova da započne pripovijedati priču – stvaralački proces, odnosno što se mora dogoditi da neka ideja postane književno djelo. Nadalje je tekao razgovor o književnosti i svijetu u kojem živimo – pitanje koje se nameće o snazi, utjecaju i važnosti književnosti u vremenu kratkih sadržaja i društvenih mreža.
Zanimljivost koja je vezana za autoričinu prvu knjigu Fafarikul, objavljena 2020. godine, govori kako je dugotrajan proces nastajanja započeo kao niz objava na Facebooku. Znakovit je naslov knjige po biljci fafarikul koju odlikuju jak korijen i bogata krošnja. Nastavljen je razgovor o drugoj po redu knjizi Novi kraj iz 2022. godine. Riječ je o knjizi s puno obilježja – stilski, formalno, tematski i na mnoge druge načine (autofikcija, liričnost, empatija, humor, samoironija), koja nastavlja poetiku iz prve knjige Fafarikul.
Govoreći o sugestivnom naslovu knjige Novi kraj, nametnulo se pitanje može li književnost promijeniti čovjeka ili pak samo učiniti da bolje razumije svijet, jednako kao i dvojba piše li književnik zato što svijet razumije ili zato što ga ne razumije. Treća knjiga Vidimo se na papiru iz 2026. godine, kao regionalna uspješnica, zbirka autobiografskih priča i zapisa vodi čitatelja kroz isti prozni krajolik koji je autorica sugestivno opisala u svoje prethodne dvije knjige. U vezi s ovom knjigom u razgovoru su dotaknuta pitanja poput onoga treba li pisac biti društveno angažiran.
U nastavku razgovora sugovornici su promišljali o posljednjoj autoričinoj knjizi Umjesto dnevnika. Riječ je o intimnoj zbirci zapisa o čitanju, pisanju, sjećanjima i svakodnevici. Tihim i misaonim tonom autorica u knjizi postavlja pitanje ravnoteže između tekstova koji uznemiruju i onih koji tješe, donoseći prozu koja ne nudi brze odgovore.
Razgovor je nastavljen na temu čitatelja, mladih i budućnosti čitanja.
Zadnji dio razgovora pripao je prevoditeljskom opusu Đurđice Čilić kojim se ona kao polonistica bavi dulje nego autorskim književnim radom. Kruna večeri bila je kada je troje učenika Gimnazije Katoličkog školskog centra „Sv. Franjo“ pročitalo tri pjesme glasovitih poljskih pjesnika u prijevodu Đurđice Čilić.
Za jednu od autoričinih knjiga stoji napisano: Čitljivi, razigrani i razgovijetno ispisani tekstovi omeđeni su samo jednim imperativom: potrebom da se pripovijeda, odnosno da se kratkotrajnost, prolaznost i poroznost događaja, emocija i međuljudskih veza pretvori u priču i tako potraju i onda kad više u zbilji ne bude onog što je poslužilo kao njihova građa. Tekst može biti čitan kao zapis lažnih sjećanja, katalog nenapisanih pisama, arhiv istrgnutih posveta, album skica za portrete iscrtan riječima. Autorica i pripovjedačica nemaju mnogo zajedničkog, ali slažu se u jednom: sve što je napisano ne pripada više nijednoj od njih, nego čitatelju. Tko čita priču, njezin je gospodar.
Đurđica Čilić rođena je 1975. godine u Livnu, u Bosni i Hercegovini. Osnovnu školu završila je u Vitezu, gimnaziju u Zenici. Od 1994. godine živi u Zagrebu i radi na Filozofskom fakultetu. Piše znanstvene i stručne radove o književnosti, prevodi suvremenu poljsku prozu i poeziju.
U umjetničkom dijelu večeri nastupio je mladi gitarist Noa Matošević.
M. B.
