Komšiji S. zvoni mobitel.
– Ja, halo! – svečano izusti.
– Je l’ S.M.?
– Jesam.
– Đe si?
– Evo me.
– Pitam gdje se nalaziš.
– Rođo, da izvineš, u Bosni kad se pita đesi odgovori se sa evo me i to ti dođe k’o pozdrav. A kada se pita gdje si, e tad daješ svoju lokaciju. I šta tebe briga gdje se ja nalazim?! Ja ne znam ni ko si.
– Ama, čovječe, briga me je itekako. Ovdje Edo. Nalazim se ispred tvoje kapije. Dovuk’o sam ti krevet što je tvoja sestra naručila.
– A joj, nalazim se onda u blizini. Eto me za sekund.
S. iskapi čašku i ode da smjesti krevet.
– Ma, sine – glasno govori kona Edi – moraćeš ti to sam unijet’ u kuću. S. ima problema sa alkoholom, on jedva sebe nosi.
– Nemam ja problema sa alkoholom – dobacuje S. iza njenih leđa – ja imam problema sa komšijama kojima smeta to što ja živim kako ja hoću, a ne onako kako su oni umislili da ja trebam da živim. Dobro, imam problema i sa besparicom, a tamo gdje je besparica prisutna, tu je alkohol odsutan pa kako onda imati problema s nečim čega nema, kako?
– Hajde ti meni pomozi da se ovo istovarim i namontiram. Imam ja još muštarija koje čekaju.
Izbace oni kauč iz kuće, namontiraju krevet, ma sve vrhunski odrađeno, Edo slika urađeno, pošalje sestri komšije S., ona oduševljena. Dođe mi kona i ispriča kako je krevet lijep, sa kožnim zaglavljem i dušekom koji je mekan kao oblak. I S. opet dođe na jednu čašku ljut k’o osa.
– Seko, da izvineš, ona u mene sestra je nekad bila oličje normalnosti, a sad…
– Ma šta pričaš – frknu kona – nakav ti krevet uzela, a ti tako pričaš?! I znaš šta, upravu si, da je pametna te bi pare na svoje ćejfove potrošila umjesto…
– Kako misliš? – upitah komšiju S.
– Lijepo mislim. Na računu piše bračni krevet. Devet stoja zijanila na bračni krevet, ej na bračni krevet, a ja neoženjen.
