Krajem četvrtog razreda osnovne škole najavi nama učiteljica ekskurziju. Koja je samo radost zavladala u razredu, jer ipak mi smo mliječni maturanti koji su napunili dvocifren broj godina i red je da i mi nekud odemo. Iz skromnih ormara smo povadili najljepše komade odjeće, pripremili ruksačiće, dobili koju markicu da imamo za potrošiti, ma milina. Išlo se u Travnik. Te je godine izašla nova pjesma Ricky Martina koja se zvala La copa de la vida i sok Sinalco. Nabavili smo kasetu sa pjesmom i nauzimali sebi i tih sokova. Autobus nas pun, bilo tad djece u razredu koliko ti duša želi, jele se grickalice, pjevalo se horski, a i vrištalo se kada se uđe u tunel.
Plan je bio sljedeći – Travnik čaršija (ispustili nas na nekoj mliječnoj pijaci gdje ima jedna trgovinica i štand sa sladoledom iz aparata, tu smo proveli najviše vremena), Plave vode, muzej i posjeta kući Ive Andrića. Sve smo mi vidjeli osim te kuće, jer je tu ne znam zašto, došlo do promjene plana. Bili smo mi ljuti, ali tu našu ljutnju odvedoše u neku diskoteku, pa smo na Ivinu kuću privremeno zaboravili na podijumu iznad kojeg je nestašna disko kugla uveseljavala naše djetinjstvo.
Kada smo stigli u moj rodni Dokanj negdje oko ponoći, čekali su nas roditelji i odmah pitali:”Kako vam je bilo?”
Jedan dječak odmah reče:”Predobro, al’ onaj Ivo nas ispalio, nije bio kod kuće.” Mi ostali potvrdili rečeno, jer otkud nekom pravo da nam to uradi…
Učiteljica nam je u ponedjeljak održala čas književnosti, no nije to baš pilo vode, mi smo u Solinu u školu nastavnicima pod komandu otišli uvjereni da ona štiti Ivu, vjerovatno se znaju od prije…
