Derviš i komšija S. sjede pijani k’o deve ispred S. kuće. Ispred njih litar rakije i dvije pive dvoguze. Tetki Zeničanki rođendan, pa nas kona pozvala na sok i kolače. Rođendan fino protekao, a tetka svako malo naglašavala da je možda ovo njen posljednji rođendan, jer ima godina, na što smo svi reagovali odmahivanjem ruku i pomijeranjem s mjesta da zlo ne čuje njenu izjavu. Kolači sočni, ma med niz bradu teče, a sok domaći od grožđa, kako Zeničanke tvrde, iz mrtvih diže. I djed Anto je rođendan ovjerio slikama i snimcima koji su završili na društvenim mrežama čim se spojio na konin WI-FI. Veselo društvance je čak i zapjevalo, pa se Antan odlučio da napravi i video zapis.
– Snimaj, Antiša! – veselo će slavljenica – Kad nas jednog dana ne bude nek vide kako smo se veselili.
– Ma dajte, vi ste poletne k’o srne.
– Jest’, al’ smrti još niko nije umak’o.
– Ma ja i ne umičem već živim dok živim, pa je nebitno kol’ko ću živit’ već kako ću živit’. Život prilagođavam svojim željama, nek ide dok ide, kad ne bude išlo eno ilovače na Kikiću, a do ilovače samo moderna tehnologija i uređaji.
Proslavili mi rođendan i krenuli kući, a Anto primijeti patuljaste suncokrete ispred konine kuće.
– Bi l’ mi dala sjemena? – tiho je upita, jer je Anto potihan čovjek.
– Ko god je tražio dala sam, pa ću i tebi dat’. – glasno će kona.
– Stid da te bude! – frknu Derviš – Davala i još se fali otim na sav glas?! Dragi rođo S., dobro si ti pri pameti s vakim komšilukom. Ja ovd’e ne bi’ izdur’o ni dva dana, tačno bi pala mrtva glava.
