Iščitavajući znakove i poruke Međugorja mogli bismo reći kako je ono, ova četiri i pol desetljeća, prije svega opomena da se vratimo na pravi put prije nego bude prekasno, potom upozorenje da nas opasnosti materijalizma, relativizma i zaborava Boga vode u nove oblike ropstva, zatim poziv na kršćansku autentičnost kroz život po Evanđelju, i napokon utjeha da nismo ostavljeni, da Majka prati svoju djecu i u najmračnijim vremenima i priprema ih za ono što dolazi. A kao što je govorio sveti papa Ivan Pavao II., veliki promicatelj Međugorja, Marija nas uvijek vodi k Isusu.
Stoga proslava 45. obljetnice ne bi smjela biti samo sentimentalno hodočašće, nego ozbiljno suočavanje s porukom koja i dalje odzvanja u svijetu koji gubi kompas. Međugorje nije samo „Gospin glas“, nego poziv na konverziju srca u središtu krize koja je zadesila suvremeni svijet na svim poljima. Ona nam nudi protuotrov suvremenim bolestima: u svijetu buke i ovisnosti o tehnologiji, Gospa poziva na tišinu i molitvu srca; u kulturi hedonizma i egoizma, poziva nas život po Božjem planu i prepoznavanje potreba drugih koji su naša braća i sestre; u podijeljenom i ratom zahvaćenom svijetu, ona je Kraljica Mira koja nam nudi mir koji počinje u srcu, a potom se širi na obitelj i narode; u Crkvi koja se suočava sa skandalima i sekularizacijom, Međugorje je podsjetnik da Bog može djelovati i kroz male i slabe kako bi se vratila na pravi put i dobila novi vjetar Duha Svetoga u jedra.
Na koncu, ako nam se Nebo ovako uporno obraća punih 45 godina, možda je vrijeme da stvarno ozbiljno poslušamo te poruke, a ne da biramo samo ono što nam odgovara. Međugorje nam donosi recept, nadu i podsjetnik, da – unatoč svim našim lutanjima i nesnalaženjima pa i odbacivanja vjere – Bog nije odustao od našeg svijeta. Prihvatimo tu pruženu ruku jer je poziv još otvoren. Ne znamo do kada, pa bdijmo da ne bude prekasno za odgovor.
Božo Skoko
