Dok umjetnici stvaraju nova djela na 27. Međunarodnoj likovnoj koloniji Breške, u sjeni stoljetnih lipa i ove godine vrijedne ruke članova Kulturno-umjetničkog društva Župa Breške brinu da nitko ne ostane gladan, da svaki gost bude dočekan pjesmom i osmijehom te da se osjeti ono po čemu su Breške nadaleko poznate, a to je iskreno domaćinstvo.
Među njima je i Ivan Tunjić, najstariji član društva, čovjek koji je desetljećima svjedok gotovo svega što se događalo u ovom kraju. I ove godine, unatoč godinama i zdravstvenim poteškoćama, nije mogao ostati kod kuće.
„Nisam mogao biti na otvorenju jer me noge izdaju, ali morao sam doći. Trebao sam vidjeti kako je, pomoći koliko mogu i sudjelovati u donošenju ručka umjetnicima“, kaže nam gospodin Ivan Tunjić.
Njegove riječi najbolje opisuju duh ljudi koji stoje iza Kulturno-umjetničkog društva Župa Breške. Oni sebe ne smatraju samo kulturnim društvom. Kako kaže Tunjić, oni su prije svega kulturno-humanitarno društvo.
Njihov rad ne završava nastupima, pjesmom i njegovanjem tradicije. Godinama obilaze stare, bolesne i usamljene, pomažu djeci, štićenicima ustanova i svima kojima je potrebna lijepa riječ i znak pažnje.
Samo ove godine, za Uskrs, obišli su više od pet stotina osoba u domovima za starije, školama i ustanovama za osobe s poteškoćama. Posebno ga diraju susreti sa štićenicima koji ih, kako kaže, dočekuju sa suzama radosnicama.
„Kažu nam da ih se samo mi sjetimo. Kad dođemo, grle nas i ljube. To čovjek ne može zaboraviti.“
I dok govori o humanitarnom radu, jednako emotivno govori i o očuvanju tradicije. Svjestan je da se vremena mijenjaju i da mladi danas imaju neke druge interese, ali vjeruje da će ljubav prema rodnom kraju uvijek pronaći put do novih generacija.
„Ovo je meni u srcu. Odrastao sam uz ovu pjesmu, uz ove običaje i ne mogu zamisliti sebe bez toga.“
A malo je ljudi koji imaju pravo tako govoriti o svom zavičaju kao Ivan Tunjić.
Rođen prije Drugoga svjetskog rata, cijeli je život proveo u Breškama. Tu je napravio prve korake, krenuo u školu, zasnovao obitelj, odgojio djecu i zaradio mirovinu. Tu je, kaže, sve što je njegovo.
„U Breškama sam rođen, odrastao, išao u školu, kršten, krizman, oženio se, odgojio djecu i dočekao mirovinu. Nikada nisam otišao odavde.“
Dok priča o svom životu, oči mu zasjaje kada spomene društvo kojem pripada. Ponosan je na nastupe diljem Bosne i Hercegovine i Hrvatske, na brojna gostovanja i prijateljstva koja su stvorili. Posebno pamti trenutak kada su među rijetkim kulturno-umjetničkim društvima imali čast dočekati papu Franju u Sarajevu.
„Zapjevali smo mu pjesmu, a on nam je uzvratio osmijehom i rukovanjem. To se ne zaboravlja.“
Ipak, najveći ponos nisu putovanja ni priznanja. Najveći ponos su ljudi. Oni koji svake godine kuhaju za umjetnike, dijele uskrsne pakete, daruju djecu, obilaze stare i čuvaju ono što Breške jesu.
Zato Međunarodna likovna kolonija Breške nije samo susret umjetnika. Ona je susret zajednice koja desetljećima pokazuje kako se ljubav prema zavičaju ne iskazuje velikim riječima, nego djelima.
A među tim djelima posebno mjesto zauzima Ivan Tunjić, čovjek koji je cijeli svoj život ugradio u Breške i koji i danas, u devetom desetljeću života, neumorno čuva njihovu dušu.
„Dok god budemo imali ljude koji vole svoje Breške, bit će i društva, i pjesme, i običaja“, kaže na kraju razgovora.
I upravo u toj jednostavnoj rečenici možda se krije tajna trajanja jednog malog mjesta i velikih ljudi.
Maja Nikolić
