Piše: Ivana Marić
Teritorijalni integritet i suverenitet su neke od najvažnijih karakteristika savremenih država. Stoga ne čudi što političari upravo to često naglašavaju i time se hvale. Pa da vidimo šta je to ustvari. Teritorijalni integritet je načelo međunarodnog prava prema kome države uživaju pravo na nepovredivost granica, odnosno da ne bi trebale podupirati secesionističke pokrete ili promovirati promjene granica drugih država. Suverenitet znači vrhovnu i konačnu političku vlast, iznad koje, u pogledu donošenja i provođenja političkih odluka, nema višeg nivoa vlasti.
Sad kad smo ponovili definicije ova dva pojma, hajde da vidimo kako to izgleda na terenu, na primjeru Bosne i Hercegovine.
Sigurno je da susjedne države poštuju teritorijalni integritet Bosne i Hercegovine. Međutim, imamo mi onih koji ga iznutra pokušavaju ugroziti. Od kada je došao na vlast, prije skoro 20 godina, Milorad Dodik, aktuelni predsjednik Republike Srpske prijeti secesijom tj. referendumima o osamostaljenju ovog entiteta i njegovim izdvajanjem iz Bosne i Hercegovine. Doduše, on to radi samo u sklopu svog političkog folklora jer je shvatio da to najviše zabavlja svekoliko pučanstvo, tako da nikada nije morao ni poduzeti ozbiljan korak u tom pravcu. Koliko se to pretvorilo u farsu pokazuje i zadnji primjer njegovih prijetnji osamostaljenjem Republike Srpske na koje se niko ozbiljan iz drugog entiteta nije ni osvrnuo, jer znaju da je to samo predstava kojom Amerikancima želi pokazati mišiće.
Veći problem imamo sa suverenitetom i pitanjem ko u Bosni i Hercegovini ima vrhovnu i konačnu političku vlast i ko donosi i provodi političke odluke, koje niko ne može osporiti. Samo postojanje institucije Visokog predstavnika u BiH toliko godina nakon završetka rata svjedoči o tome da još uvijek nismo uspostavili suverenitet i da postoji vlast koja je nadređena vlasti političara, koje je narod izabrao da ih predstavlja. Razumljivo je bilo da imamo takvu instituciju odmah nakon rata, ali 30 godina je dug period i morali smo se do sada osamostaliti. A nismo. Domaćim političarima odgovara da imaju nekoga ko će umjesto njih donositi odluke i automatski preuzimati odgovornost za njih. Na taj način uvijek imaju opravdanje da nisu oni krivi, već tamo neki stranci koji su te odluke donijeli. Odgovara to i građanima jer uporno glasaju za političare za koje znaju da su nesposobni pa im je drago da postoji neko ko će donositi odluke. U njihovim glavama, prevashodni zadatak domaćih političara, „zaštitinika naroda“, je da se svađaju sa drugima i da im se što više nagovore. Ne ostane im onda dovoljno vremena da se bave „trivijalnim“, realnim problemima građana. Osim toga, rješavanje stvarnih problema ionako ne donosi političke poene kao populizam i još riskiraju da ih ljudi kritikuju ako donesu neku nepopularnu odluku. Upravo to je i Dodik izjavio rekavši da mu je sa SDA bilo lakše raditi nego sa Trojkom, jer „su oni bili na jednoj strani, a mi na drugoj i nisi morao ništa da radiš“. I pored toga što nisu ništa radili narod im je na izborima dao najviše glasova.
Možemo li pričati o suverenitetu kad još uvijek, ne samo dozvoljavamo, već i otvoreno pozivamo političare iz susjednih i drugih država da se uključe u odlučivanje o unutrašnjih pitanjima BiH? Možemo li pričati o suverenitetu kad se rasprave o unutrašnjim pitanjima BiH nerijetko odvijaju i bez ijednog predstavnika BiH, kao što je to bio nedavni susret Visokog predstavnika sa predsjednikom Srbije ili kao što su to znali biti razgovori hrvatskih predsjednika sa predsjednikom Turske i slično. Domaći političari, ne da to nisu osuđivali, već su to poticali. A onda bi izašli u javnost i hvalili se suverenitetom.
Zašto građani više vjeruju strancima nego našim ljudima? Zašto imaju više povjerenja u strane suce i tužioce, strane političare i diplomate, nego u domaće, posebno u one koje su sami izabrali? Zašto bi neko, kome je BiH samo jedna u nizu radnih destinacija, više brinuo o ovoj državi i njenim građanima nego neko kome je BiH jedina destinacija? Ako tako mislite, onda se ozbiljno trebate zapitati koga to birate za svoje predstavnike u vlasti i kome dajete moć da upravlja važnim procesima.
