Piše: Matea Tunjić
“Jesi li je završila preko vikenda?”, pitanje je koje me umjesto pozdrava dočekuje s druge strana malog ekrana, dok nakon posla pravim popodnevnu kavu i čekam M. da se javi na videopoziv. U ruci slavodobitno držim Karakaševu knjigu Sjećanje šume. “Jesam”, odgovaram veselo, osjećajući podočnjake ispod očiju kako se smiju: “Ništa ti neću reći. Ali definitivno se mijenjamo kad se vidimo. Odlična je. A sad me zanima i ta njegova što je kod tebe.” M. je moja bolja knjiška polovica jer, uz ljubav prema književnosti, ima sposobnost iz čista mira iskopati neku dobru, ali ne toliko poznatu knjigu i proslijediti mi je na čitanje uz poruku: “Evo neko lagano štivo da odmoriš od tih svojih obimnih knjižurina. Nije New York Times Bestseller, čuda li, ali čitni.” M. te iste filozofske knjižurine s guštom uzme sa stola, kad stigne u Zagreb, otvori na neku stranicu nasumce, pročita dio poglavlja i onda me pita da joj objasnim. Katkad bismo od jednog objašnjenja došle do velikih rasprava gdje bi M. nesvjesno kritizirala nekog filozofa. “Pa mislim, kako je onda taj kategorički imperativ održiv u stvarnosti?”, upitala me jedne jeseni pijući kavu na terasi dok sam učila za ispit iz Etike. M. je jedina imala dopuštenje dolaziti u Zagreb za vrijeme ispitnih rokova jer bi sa sobom uvijek nosila knjižicu ili bi jednostavno uzela neku od mojih i čitala pored mene gdje god išle puštajući me da učim.
Dvije i pol godine nakon ispita iz Etike, M., dijeleći sa mnom filološku struku i ne voleći baš filozofiju, i dalje zna kategorički imperativ, a katkad se sjeti i svog žustrog napada na deontologiju. U međuvremenu smo, premda kilometrima udaljene, uz ekipu, koja nam se katkad pridruži, ostale potpora jedna drugoj u učenju, pisanju, spremanju ispita ili sati za nastavu. No, najdraža pitanja koja nam se na takvim pozivima često potkradu jesu: “A šta sad čitaš? Je l’ valja? Doneseš mi je kad dođeš, važi?” Zato me toga dana, umjesto pozdrava, dočekalo: “Jesi li je završila? I da čujem, kakva je?” Popustila sam, knjiga mi je ostavila baš neki zanimljiv dojam i probudila mi brojna sjećanja iz djetinjstva. M. zna kako se knjige i ja raspravljamo, kako joj katkad kažem da sam si opet sama otkrila priču jer je predvidljiva i sluša moje žalopojke za nekom uzbudljivom knjigom koja će me napokon opet izuti iz cipela.
Noseći M. u desnoj i šalicu prijeko potrebne kave u lijevoj ruci, započela sam joj govoriti o Sjećanju šume: “Neću ti puno otkriti jer znam da je želiš čitati, zato nema spoilera.” Oči su joj se zacaklile od sreće iako to nije primijetila. Nasmijala sam se, svjesna probuđene iskrene strasti u njezinoj duši. Volim takve ljude, nisu hladni, a nisu ni mlaki, ravnodušni, nego ih nešto u obliku njihova smisla drži na ovom generalno besmislenom životu. “Realizam je i baš je fino pisana, onako taman, ničega previše, ničega premalo, a probudi ti ono nešto. Vratila me u djetinjstvo. I to čak ne u moje djetinjstvo, nego u ono mojih roditelja. Ono o kojemu bih slušala kad bismo se zbog neke prigode okupili svi i slušali zgode roditelja kad su bili mali. U njima bi se sjećali onoga tko je imao keca na polugodištu ili tko je pokušao dobiti peticu iz glazbenog pohađajući probe zbora pa ga slučajno ponijela pjesma. Inače za njega kažu da lijepo pjeva, ali ga ružno slušati. Sjetili bi se i onih koji su od kuće bježali, ni manje ni više, nego na more. Nedjeljnih utakmica u trećoj županijskoj ligi i odlazaka po loptu u nekakvu šumu pored igrališta, i to nizbrdo. Prvog televizora i gledanja nekog nogometnog prvenstva za vrijeme kojeg ih je moja prabaka pitala: ‘A je li, sine, imaju li oni para?’ ‘Imaju, bona, i to na pretek.’, odgovorili bi joj. ‘Misusovo sveto, pa što onda ne kupe sebi još lopti, a ne ovako svi trče za jednom?’, završila bi, kažu, svoju misao odmahujući glavom u nevjerici rastegnutoj u tiho coktanje. Na sve nestašluke koje su nam pričali, mi djeca bismo im samo odgovarali da smo naspram njih zlatni, a oni bi se, pogledavši se značajno između sebe, jednoglasno složili s tom tvrdnjom…” “Znači, čini mi se da je na sličnu foru kao i Blue Moon. Sve koje sam čitala njegove su takve, ali fakat sjajno piše.”, iz Sjećanja me prekinula M. “Da, baš mi je popravila dan. Dakle, kad se vidimo, razmjena.” Kimnula je iako je dobro znala da to nije postavljeno pitanje, nego podsjetnik na još jednu razmjenu knjiga i na planiranje budućeg putovanja za tamo ili ovamo, za neka naša Sjećanja i omiljene rasprave o njima.
