Prošle godine u ovo doba, komšija S. i Derviš dofatiše šejtana preko flaše, pa S. shvati kako da napuni đacima seosku školu koja samo što se nije zatvorila.
– Rođo, nemoj se nać’ šta uvrijeđen – poče Derviš – al’ ja ne vidim drugog rješenja osim da ideš okolo i ženama praviš djecu.
– Ima jašta. De nađi tam u ladici šta olokice i papir, pa pribilježi moje naume, jer ti imaš ljepši rukopis.
– Šta da bilježim?
– Imena đaka.
Obrazloži S. da će đaci biti odrasli koji nisu završili školu.
– Piši vako – kona peti razred, eFova žena peti razred, nas dvojica deveti razred…
– Al’ ja imam srednju!
– Džaba ti kad nemaš devetog razreda. Idemo dalje!
Napraviše oni detaljne spiskove koje su naumili na uranak odnijeti u mjesnu zajednicu.
– Taman da ove naše komšije vratim u bezbrižne dane kad nismo imali ni brige ni pameti.
– A prevoz? – upita Derviš.
– Kakav prevoz?
– Danas je moda da se đaci voze u školu.
– Kol’ko imamo vozača s autima među đacima?
– Petoricu.
– Odlično. Sad ćemo mi i to rasporedit’.
Kada su riješili pitanje prevoza, Dervišu pade važna stvar na um.
– A ko će s kim sjedit’ u klupi?
– E, to je bitna stavka. Otkini još dva lista, da i to riješimo. Ja ću s tobom k’o i uvijek, al’ moramo naštimat’ da sjedemo iza nekog ko je veći od nas.
– Kako ćemo onda vidit’ tablu?
– Lako, malo istegneš vrat i taman. Bitno da su veći od nas, jer kako ćemo pit’ pivu da nas ne primijeti nastavnik?
– Vala baš.
Sastave oni i taj spisak.
– Sve je ovo lijepo samo kako ćemo bez cigara tokom časova?
– Pušićemo na malim odmorima. Nek nam se malo pluća odmore na nastavi.
Sutra ujutro me obavijesti S. da sam i ja na spisku za deveti razred. S. je ideja izazvala salve smijeha kod mještana, a meni bi nešto žao. Bilo bi divno naći se ponovo u školskoj klupi još sa S., Dervišom i ekipom sa spiskova, ih kud ćeš veće miline, jer nam svima bez obzira na broj završenih razreda zaista fali bezbrižnosti.
