Gimnazija Katoličkog školskog centra „Sveti Franjo“ svake godine okupi svoje bivše učenike na druženju, kako bi se zajednički prisjetili najljepših školskih srednjoškolskih dana, prijateljstava koja su ostala za cijeli život. Više od tisuću i pet stotina učenika je završilo ovdje svoje srednje obrazovanje.
„Ne prođe četiri-pet dana, da neki od alumnista ne navrate, netko nekim poslom, netko čisto da vidi nekoga, da prošeta školom… Netko sâm, ali češće u grupicama. Neki put samo popričamo, ali uglavnom usto popijemo barem kavu. Pritom se svi rado prisjećaju vremena iz gimnazijskih klupa i podijele svoja iskustva stečena drugdje“, priča nam direktor Gimnazije profesor Alen Matošević.
I zaista, bez obzira, živjeli danas u BiH li negdje izvan granica ove zemlje, rado dolaze u svoju školu. Mnogima je škola, ističe direktor Matošević za Hrvatski glasnik, i danas drugi dom.
„Kada imamo situaciju da učenici poslije škole ne hitaju u kafić ili u park, nego radije ostaju u prostorijama škole, da se još podruže, igraju odbojku ili nogomet, onda znamo da škola jest drugi dom svojim učenicima. Toga smo svjesni i na tome još radimo. Također, sam prijateljski odnos u trokutu učenik – profesor – roditelj daje toj činjenici na važnosti“, kaže Matošević koji je i sam bio učenik prve generacije Katoličkog školskog centra „Sveti Franjo“.
„Kao učenik prve generacije Opće gimnazije poznajem prve naraštaje, a kao profesor i direktor sve ostale, tako da mi je KŠC pravi dom i znače mi svi susreti snjima. Bude tu i mnogo emocija, ali i nove energije u smislu upoznavanja mlađih sa starijima. Posebno su mi simpatične veze i brakovi proizašli iz naših školskih klupa. Moji su prijatelji iz razreda uglavnom u zemljama Zapadne Europe, a jedan značajan dio je i u BiH. Svi su izgradili lijepe karijere profesionalno i ostvarili se privatno. Ponosan sam da s većinom ima kontakt, a s nekima se i redovito viđam. Kad se okupimo, uvijek se vrlo rado podružimo“, ispričao nam je Alen Matošević.
Velik odziv bivših učenika Gimnazije Katoličkog školskog centra „Sveti Franjo“ na godišnji susret kojeg organizira upravo Centar, dovoljno govori koliko je mladim ljudima ova škola značila i trajno se ugradila u njihove živote. Viktorija Lukić za Hrvatski glasnik je ispričala da joj je ova Gimnazija pružila veliku prednost i uspjeh koji je oduvijek željela.
„Veliki dvorac s puno prostorija gdje je kruna znanje, vrijednost i odgovornost. Kada kažem Opća gimnazija „Sveti Franjo“ u Tuzli, s ponosom naglasim da je to moja, naša, vaša škola koja svakoga dočeka s osmijehom i širom otvorenih vrata. Stručnost pomiješana s prijateljskom šalom uvijek nam je popravljala školske dane i motivirala za naše visoke, ali i dalje dječje ciljeve. Naši profesori i profesorke, iako nisu krojači i vojnici, srčano su nam krojili put za dalje, čuvali stražu i čak kada smo mislili da nas ruže, riječima su nas milovali“, opisuje nam Viktorija koja je tu naučila da je svaka životna misija moguća i da se svaka zvijezda može dotaknuti. Kaže nam da se s velikom radošću sjeća svojih školskih dana.
„Redovitim učenjem stvorih radne navike kojima sam upisala najvišu ocjenu na fakultetskoj diplomi specijalne edukacije i rehabilitacije u Tuzli. Na osnovu svojih iskustava, svakome bih iskreno preporučila priključenje ovoj maloj, ali divnoj zajednici. Volim što sam bila dio ove prekrasne zajednice, koju mogu slobodno nazvati drugom obitelji, jer tu sam stekla prijatelje za cijeli život.“
Veliko životno i mladalačko iskustvo kao i uspomene iz djetinstva, Faris Delić nosi upravo iz Katoličkog školskog centra „Sveti Franjo“ gdje je proveo gotovo trinaest godina.
„Pored znanja, u školi sam stekao najbolje i nezaboravne momente s prijateljima. Bezbrojni sati smijeha i zabave na odmoru, a ponekad i na satu, isprike profesorima. Sve pohvale i djelatnicima, koji su se uvijek trudili biti najbolja verzija sebe i učiniti školsko iskustvo što boljim“, kaže nam Faris koji je danas student računarstva i informatike u Ljubljani.
Život je sada definitivno drugačiji od onoga tijekom opuštenih dana škole, a i od mojih prethodnih očekivanja. Često se sjetim pozitivne atmosfere i prijateljstava koje sam pored razrednih kolega, sklapao i s djelatnicima škole. “Schola domusque nostra” je sasvim pravedan moto škole s obzirom na svo provedeno vrijeme koje me oblikovalo i usmjerilo u ovo što sam danas. Nadam se da ću uvijek pronaći vremena za barem jedan sastanak bivših učenika godišnje čak i kada budem neprepoznatljiv s maturske fotografije“, kroz smijeh nam govori Faris.
Dok razgovaramo o Gimnaziji i Katoličkom školskom centru u Tuzli, Matea Tunjić nam priča da je najviše voljela učionicu latinskog jezika. Kasnije se uspostavilo da nije sve bilo onako slučajno.
„Ne samo zbog toga što se baš tu, u drugom razredu neočekivano rodila ljubav prema latinskom jeziku i antičkoj kulturi koju i danas živim privodeći kraju studij filozofije i latinskog jezika i književnosti na Sveučilištu u Zagrebu, nego što bih iz svoje klupe imala pogled na izreku koja je krasila zid učionice: Non scholae, sed vitae discimus. Ta poznata latinska sentencija uz titulu schola domusque nostra, koju KŠC s pravom ponosno nosi, najbolje je opisivala moje gimnazijske dane“, ističe Matea koja je u školi provodila mnogo vremena uz vannastavne aktivnosti.
„Škola je zaista i bila naš drugi dom, jer nas je, uz obrazovanje koje nam je pružila, odgajala za budući život, uvijek nesebično pružajući nove ideje i projekte svojih učenika. Uz znanje, stekli smo mnogo socijalnih, društvenih, retoričkih vještina koje baš i ne možemo pronaći u nekom udžbeniku. Poput mojih prijatelja iz razreda nisam toga bila svjesna sve dok nisam došla na fakultet. Tu bih kroz razgovor čula srednjoškolska iskustva svojih kolega i čudila se kako oni nisu u srednjoj nikad imali referat ili učili nešto kroz radionice, kako nisu pisali seminarske radove ni imali priliku sami istraživati. Tada bih uvijek ponosno i zahvalno rekla da sam imala sreću što sam bila učenica naše Gimnazije“, istaknula je Matea i dodala da je škola uvijek odgajala učenike da budu dobri ljudi.
Marija Josipović je Gimnaziju završila 2008., prije 14 godina kada je svoje školovanje nastavila na Medicinskom fakultetu Sveučilišta u Rijeci.
“Bila je škola koja je trebala biti odskočna daska za daljnje školovanje, sa sloganom “Škola za Europu”. Ono što mogu reći je, kako sam pohađanjem Gimnazije stekla dobre radne navike i dobila dobre temelje iz osnova prirodnih znanosti. Sve na čemu se nije inzistiralo u gimnazijskim klupama, morala sam naučit kasnije uz puno više truda“, ispričala nam je Marija koja je danas liječnica na specijalizaciji iz anesteziologije, reanimatologije i intenzivnog liječenja u Kliničkoj bolnici Sveti Duh, u Zagrebu.
„Izmedu sadašnjih učenika i mene već postoji lijepa generacijska razlika. Ono što bih voljela je, da prihvate je da niti jedna stvar, informacija, zadak koji se od njih očekuje nije previše. To što im nije u svakom trenutku jasno zašto nešto uče je sasvim prirodno. Imaju 16 godina, naravno da ne znaju što im je sve potrebno u životu, bez obzira što imaju osjećaj da je cijeli svijet pod njihovim nogama“, poručila je Marija koja uvijek rado navraća u školu.
„Divna mi je ideja susreta generacija, uvijek treba poticati komunikaciju između sadašnjih i bivših učenika“, dodala je na kraju.
Ovi, sada već odrasli ljudi godišnjim susretima oživljavaju zajedničke uspomene. Zbog sretnih sjećanja i osjećanja i danas otvaraju vrata škole. Mnogi od njih su danas i roditelji koji svaki dan svoju djecu dovode u školu koju su i sami pohađali. Zaista, divna priča o školi koja nije samo zgrada, nego živa institucija u srcima i životima mnogih.
Maja Nikolić
