Kriminalnu i političku krivnju je međunarodni sud u Den Haagu izvan razumne sumnje dokazao: presuđeni su pojedinci i institucije: vodstvo bosanskih Srba, VRS i Policija RS – a ne srpski narod! Posljedica za prvo su zatvorske kazne za počinioce (Mladić, Karadžić…), a za drugu, političku krivnju, postoji odgovornost, kako tadašnjih, tako i sadašnjih političkih struktura.
Piše: Franjo NINIĆ
Politička i medijska scena u BiH i regiji ovih dana je preplavljena prijeporima oko najavljene rezolucije o genocidu u Srebrenici, a i s time povezanim temama krivnje i odgovornosti. Glasovanje o predloženoj rezoluciji na Općoj skupštini Ujedinjenih nacija prolongirano je, prema izvorima iz New Yorka, za 6. svibnja 2024. godine, do kad će vjerojatno trajati javne i polarizirane rasprave, a čije se strane mogu podijeliti na dva tabora.
Prvi je onaj tabor koji je rezoluciju i predložio, dakle BiH i 21 zemlja kao kosponzori predloženoga teksta, koji u bitnome poziva svjetsku javnost i države da se obvežu na institucionalno obilježavanje ili memoriranje 11. srpnja kao dana sjećanja na genocid u Srebrenici i da se UN, kao i sve njezine članice, barem deklarativno – što je u svojoj biti i sama rezolucija – obvežu na to da se genocid, presuđen na međunarodnom sudu i sudu UN-a, ne smije negirati. U smislu izgradnje pozitivne kulture sjećanja i naglašavanja poučavanja o genocidu, rezolucija bi trebala pridonijeti onomu što se naziva čišćenjem pamćenja, liječenjem rana i konačnom pomirenju na postkonfliktnom prostoru Zapadnoga Balkana.
Drugi tabor je sastavljen od protivnika rezolucije, a radi se o liderima bh. entiteta Republika Srpska, Srbije i njihovih vekovnih saveznika Rusije, Kine, Sjeverne Koreje i još nekoliko zemalja, uglavnom onih u geopolitičkoj sferi utjecaja Rusije i Kine. Najglasniji u osporavanju potrebe donošenja ili same rezolucije je predsjednik RS-a Milorad Dodik, kojega podržavaju iz diplomatskih ili političkih krugova predstavnici gore rečenih država. Argumenti ovoga protivnoga tabora su, uz verbalno podizanje tenzija, opetovanu prijetnju odcjepljenjem RS-a od BiH i doslovno nijekanje genocida, iskonstruirane teze da rezolucija nameće krivnju cijelom srpskom narodu za genocid u Srebrenici, da će pridonijeti destabiliziranju cijele regije te da neće pridonijeti pomirenju niti ispravnoj kulturi pamćenja, koja je nužna za ozdravljenje balkanskih država i njihovo integriranje u euroatlantski politički, sigurnosni i ekonomski prostor.
U javno dostupnim prijeporima mogu se razlučiti pozicije koje dotiču probleme prihvaćanja ili odbacivanja krivnje ili odgovornosti za srebrenički genocid, da se poslužimo tezama Karla Jaspersa iz njegove „Schuldfrage“, zatim pozicije srpskih i srbijanskih političara ili intelektualaca koji u argumentaciji contra rezolucije iznova pozivaju na nepresuđeni nacističko-ustaški „genocid“ nad Srbima iz II. Svjetskog rata, pa sve do spomenute sumanute konstrukcije da rezolucija implicira proglašenje cijeloga srpskog naroda „genocidnim“, iako u tekstu, koji je doduše još uvijek u izradi, nema ni spomena ničega sličnoga.
Ono što rezolucija, s onu stranu ovih prijepora, može iznjedriti jest određena internacionalizacija srebreničkoga genocida i podizanje simboličkoga značenja Srebrenice za globalno iskustvo i svjetsku javnost i politiku. Nije isključeno, što se u aktualnim raspravama također može čuti, da Ujedinjene nacije na neki način trideset godina poslije „peru“ vlastitu savjest, jer je zločin genocida 1995. počinjen u UN-ovoj zaštićenoj zoni.
Iako se ove rasprave i prijepori vode javnim istupima lokalnih političara (Milorad Dodik et alii) te lokalnih i međunarodnih diplomata u UN-u, uz strašni, emotivni i primitivni fight na medijima i društvenim mrežama kod nas, provuče se i pokoji ozbiljniji, smireniji i objektivniji stav prema ovoj važnoj temi našega aktualnoga trenutka. Zločin genocida u Srebrenici s te ozbiljnije strane se tretira i analizira pažljivom analogijom sa zločinom nacističkoga genocida iz II. Svjetskog rata, dakle s holokaustom (Shoah) i jaspersovskim pitanjima „krivnje i odgovornosti“ počinitelja. Tim ćemo tragom pokušati, uz proširivanje konteksta na nekoliko misli teologa Jürgena Moltmanna, sažeto progovoriti o jednom etičkom i kršćanskom pogledu kako na samu rezoluciju tako i na recepciju genocida u Srebrenici općenito.
Na tom tragu nam ponajprije može pomoći Karl Jaspers. Na Sveučilištu u Heidelbergu, u zimskom semestru 1945/46, držao je Jaspers predavanja o duhovnoj situaciji Nijemaca i nužnosti suočavanja s nacističkom prošlošću. Predavanja je god. 1946. objavio kao knjigu Schuldfrage; (hrvatski: Pitanje krivnje. O političkoj odgovornosti Njemačke, AGM, Zagreb 2006). „Jaspers je smatrao da nikakvo poricanje vlastitih zločina, nikakav bijeg u ‘ponosnu šutnju’ ne mogu pomoći ozdravljenju njemačkoga naroda koji se našao u slijepoj ulici poraženoga, poniženoga i od svega svijeta prezrenoga naroda, nego da upravo iskreno uzajamno razgovaranje, razlikovanje krivnje i odgovornosti donosi ozdravljenje te dugo i uporno stjecanje povjerenja od strane drugih.“ U istupima srpskih i srbijanskih političara i intelektualaca na temu Srebrenice i najavljene rezolucije nikako nije moguće prepoznati ovaj Jaspersov refleks, a osobito ne razlikovanje „krivnje i odgovornosti“ za konkretni zločin genocida u Srebrenici.
„Riječ Schuld, koju se prevodi s krivnja, u njemačkom jeziku ima dvostruko značenje: krivnju, grijeh, ali i dug, te u tom smislu Jaspersovu knjigu treba shvatiti i kao pokretanje pitanja o dužništvu, o odgovornosti, pojedinačnoj, ali i institucionalnoj. Knjiga je manifest za sve Nijemce, koji je, dakako, bio upućen i Saveznicima da nikada nije kriv cijeli narod, nego samo pojedinac. Bez sumnje, ova je knjiga pomogla u razumijevanju krivnje i sazrijevanju u zrele osobe. Onaj tko priznaje svoju krivnju i razlikuje svoju od tuđe krivnje i odgovornosti, postaje istinski zrelom osobom i subjektom.“ Uporno inzistiranje na tezi da rezolucija o Srebrenici okrivljuje cijeli srpski narod za Srebrenicu je, uz to što je neetična i lažna, moralni zločin prema vlastitom narodu i zapreka da i pojedinci iz toga naroda postanu zrelim osobama i istinskim subjektima, kako bi to rekao psihijatar Jaspers.
Podsjetit ćemo da su „važni dio spomenute Jaspersove rasprave četiri pojma krivnje. To su kriminalna krivnja, zločini su objektivno dokazivi jer krše jednoznačne zakone; politička krivnja, odnosi se na djela države (ili režima), a kao instancu kažnjavanja, kao i u prvoj možemo shvatiti sud; moralna krivnja, gdje je glavna instanca vlastita savjest; te metafizička krivnja, gdje je instanca samo Bog. Za svaku od četiri vrste krivnje postoji posljedica: za prvu stiže kazna, za drugu postoji odgovornost, dok za treću dolazi pokora i obnova, a za četvrtu preobrazba ljudske samosvijesti pred Bogom (I. Šarčević). U odnosu prema zločinu genocida u Srebrenici, pa onda i u odnosu prema rezoluciji, svatko tko objektivno i intelektualno pošteno želi dati svoj sud trebao bi uvažiti ova Jaspersova razlikovanja. Kriminalnu i političku krivnju je međunarodni sud u Den Haagu izvan razumne sumnje dokazao: presuđeni su pojedinci i institucije (vodstvo bosanskih Srba, VRS i Policija) – ne srpski narod! Posljedica za prvo su zatvorske kazne za počinioce (Mladić, Karadžić, et alii), a za drugu, političku krivnju, postoji odgovornost, kako tadašnjih, tako i sadašnjih političkih struktura. Jaspers naglašava: „Za političku krivnju postoji odgovornost, a kao njezina posljedica ispravljanje nanesenog zla te nadalje gubitak ili ograničavanje političke moći i političkih prava. Stoji li politička krivnja u vezi s događajima koji svoja rješenja pronalaze u ratu, posljedica za pobijeđene može biti: uništenje, deportacija, istrjebljenje. Ili, pak, pobjednik posljedice može prevesti u oblik prava, a time i mjere, ako želi.“ Ovu vrstu odgovornosti, što je vidljivo u javnim nastupima, političko vodstvo R. Srpske ili R. Srbije po pitanju Srebrenice niti prihvaća niti o njoj uopće vodi računa. Jednako kao što to čine i politički predstavnici drugih dvaju konkurirajućih mikronacionalizama u BiH: hrvatskoga i bošnjačkog. Rezultat svega toga je podijeljeno društvo, nemogućnost integrativnih politika i raspad vrijednosnoga sustava u cijeloj državi.
O moralnoj krivnji i njezinim posljedicama u vidu pokore i obnove nemamo mjesta ovdje za pisati, a čemu bi trebalo posvetiti jedan poseban tekst, ali citirat ćemo kratko samoga Jaspersa: „Iz moralne krivnje izrasta uvid, a s njime pokora i obnova. Posrijedi je unutarnji proces, koji će potom imati realne posljedice u svijetu.“
A metafizičkoj krivnji, čija je posljedica preobrazba ljudske samosvijesti pred Bogom, kako kaže Jaspers, posvetit ćemo se – a u vezi je sa Srebrenicom – pozivajući u pomoć još jednoga Nijemca, protestantskoga teologa Jürgena Moltmanna. U tekstu „Raspeti Bog“ u kontekstu, Moltmann je napisao sljedeće: „Nije se bez razloga knjigu Raspeti Bog nazvalo prvom njemačkom teološkom knjigom after Auschwitz: Isus je bio ubijen u Auschwitzu. Umro je u plinskoj komori. Isus je mučen u Argentini. Isus je umro na drvu za linčovanje u Americi. Isus je strijeljan u Srebrenici. Gdje se god ljude ubija, guši plinom, muči ili strijelja, Raspeti je među njima. On im pripada, oni su njegova braća i sestre. Oni su njegov narod. Imaju udjela u njegovoj patnji.“ Ovaj protestantski teolog je deset godina prije ove najavljene rezolucije „teološki“ internacionalizirao Srebrenicu i genocid te je, što ilustrira sljedeći citat iz ovoga teksta, artikulirao mogući oblik vjerničko-teološkoga odnosa prema žrtvama, odnosa pripadnosti „narodu počinitelja“ i onih nad kojima je učinjen taj zločin: „Pripadam ‘generaciji 1945’ u Njemačkoj. Kada su nam u zarobljeničkom logoru u Škotskoj 1945. pokazali slike koncentracijskih logora u Bergen-Belsenu, Buchenwaldu i Auschwitzu, postalo mi je jasno da ja, igrom sudbine i protiv svoje volje, pripadam generaciji počinitelja. Moram nositi sramotu masovnoga ubijanja Židova. Nisam osobno bio tamo, ali sam kolektivno pogođen tisućama izgladnjelih ruskih zatvorenika u njemačkim logorima, strijeljanjima mladića u partizanskome ratu, „spaljenom Zemljom“ i mnogim ratnim zločinima. Prošao sam 1961. ostacima logora Maidanek kod Lublina. Vidio sam dječje cipele, odsječenu kosu i od stida i srama htio sam najradije u zemlju propasti. Kad bih sâm išao kroz logorske ulice, imao bih viziju: vidio sam u magli ubijenu djecu kako idu prema meni. Otada sam uvjeren u uskrsnuće mrtvih. Znam što znači pripadati narodu počinitelja. Za mene je osobno tada umrla ‘sveta domovina’ Nijemaca i svaki osjećaj za patriotizam. Bio sam pripravan nositi sa sobom sramotu svoga naroda, priznati krivnju svoga naroda, kako se to dogodilo u ‘Štutgarskome priznavanju krivnje’ 1945. od strane Evangeličke crkve u Njemačkoj i surađivati na pokori toga naroda u priznavanju istine i obraćenju srca i ‘ponovnom-postajanju-dobrim’, koliko god je to moguće.“
Od Jaspersa trebaju učiti prvotno srpski, ali i hrvatski i bošnjački intelektualci i filozofi u BiH. Učiti se načinu kako pravilno razlikovati krivnje, kako pisati, govoriti i poučavati o potrebi prihvaćanja odgovornosti, kako osobne tako i kolektivne. I kako se intelektualno odgovorno odnositi prema postojećim prijeporima oko rezolucije UN-a o Srebrenici. Od Moltmanna bi trebali ovdašnji teolozi, religiolozi i vjerski lideri učiti kako shvatiti i prihvatiti Jaspersovu metafizičku krivnju i učiti ljude da, kao pojedinci i kao kolektivi, budu „pripravni nositi sa sobom sramotu svoga naroda, priznati krivnju svoga naroda (…) i surađivati na pokori toga naroda u priznavanju istine i obraćenju srca i ponovnom-postajanju-dobrim, koliko god je to moguće.“
