Piše: Matea Tunjić
Na natpisu onog glasovitog proročišta u Delfima, koje su posjetili Tarkvinijevi sinovi s Brutom, stajao je natpis: “Nosce te ipsum” ili, ako više volite grčki, “γνώθι σεαυτόν” što bi u prijevodu značilo “spoznaj samog sebe.” Znali su Grci i da je takva spoznaja izuzetno zahtjevna i traži ono današnjem čovjeku najteže, rad na sebi, učenje borbe s lošim navikama i spoznaje kakva mu je zapravo ona Rousseauovska narav, koju treba njegovati od početaka odgoja. Zbog samospoznaje u antičkom društvu i buja filozofija jer ona nije ništa drugo doli “modus vivendi”, pa se i danas, koliko god ih popularna psihologija možda nastojala izbjeći, provlače ideje antičke filozofije, posebice stoičke. Ta je samospoznaja danas utočište pronašla u self-help-knjigama glasovitih naziva, no ono što im promiče, a što filozofi uvijek njeguju, jest pitanje je li takva spoznaja uopće moguća. To se pitanje nazire i u onom mnogo češćem koje ljudi postavljaju promišljajući o međuljudskim, posebice romantičnim, odnosima – je li moguće u potpunosti poznavati neku osobu?
Premda samospoznaja nije glavna tema Novakove još jedne sjajne knjige, čiji se naslov uklapa u tjedan slavlja Svjetskog dana planeta Zemlje, ona biva neizbježnim problemom njegova glavnog lika. Naime, zbog nemogućnosti izricanja svojih osjećaja u potpunosti, objašnjavanja mračnih epizoda, bježanja od sebe i svoje prošlosti, on ostaje bez svoje voljene osobe. S tom se stranom naš lik susreće tek onda kad ga izda i ono jedino u čemu je sam sebi podnošljiv – pisanje romana. U tom trenutku Matija Dolenčec otkrije o sebi i o svojemu djetinjstvu mnoštvo neobičnih događaja koje je godinama vješto potiskivao, a koje su ga ipak dočekale nespremna iskačući iz mračnih dijelova njegove duše jer “stvari koje si zaboravio pričekaju neko vrijeme. Prekriže ruke i gledaju te iz prikrajka, gurkaju jedna drugoj laktove u rebra i podsmjehuju se tiho kako ne bi remetile svetost zablude. Postaju glasnije tek kada prestaneš, kada zaista ne znaš dalje, i tada krenu po tebe, bijesne jer si im uskratio pravo na suživot sa svim novim predmetima i ljudima koje uredno trpaš u skladište koje nazivaš svojim životom. Sada ih konačno vidim jasno i krećem prema njima.”
Da bi se nosio s neobičnim događajima iz međimurskog sela, Matija je, još kao mali, razvio mnoštvo obrambenih mehanizama, a o onomu, što mu se zapravo događalo, šutio je jer bi ga, ako bi iskreno rekao, s druge strane razgovora dočekale nevjerica i čuđenje, ono za što je krivac bujna dječja mašta. Stoga je i kasnije, kad je odrastao, potisnute dijelove zamijenio izmišljenima, od svojeg je života načinio ono što radi svojim knjiškim likovima, izgubivši se na trenutak između svih svojih laži jer “kad si jako mali, jedna si osoba. Kasnije se praviš da si barem dvije, pa onda tri i tako to ide dok ne odrasteš. Bio sam mnogo djece, a u meni je bilo samo malo djetinjstva.” Čak i kad se napokon suočio sa sobom, svjestan bijega, težine ono malo njegova djetinjstva, posumnjao je u ono što je u njemu otkrio: “Jedino… pitam se… što ako je to samo nova laž? Ako i jest, što nam drugo preostaje? Samo dovoljno dobra laž.”
No, bilo kako bilo, Matija svoju samospoznaju, razotkrivši sumnjive slučajeve iz vlastita djetinjstva, koji čitatelje čekaju na stranicama ovog sjajnog romana, počinje zbog ljubavi, smatrajući da jedino iskrenost, potpunost, čovjekovo dobro i loše, vrline i mane, mogu voljeti, a njoj je naposljetku i posvećuje. “Pišem ti jer sada mislim da ti mogu ispričati onu jednu priču o sebi koju si htjela čuti, zaslužila si je. Obraćam se tebi, sebi, strancu kojega sam nosio sa sobom sve te godine, svima kojih se to tiče, bili oni živi ili mrtvi ili negdje između… I želim nam svima reći, bio kriv ili ne, da mi je žao, tako prokleto žao. To je moja izlika za ispovijed. Ovo je priča, ako o ičemu, o vremenu kada sam znao što je hrabrost, traganje, strah i naposljetku – uvijek – ljubav. Sada mi se čini da nikada od tada nisam volio, da sam volio samo neko izmišljenom stranom sebe, želeći sakriti onu tamnu, prokletu stranu koji nitko (osim tebe, na pokoji tren) nikada nije vidio. A jedino ona može voljeti kako treba. Jedino ona to može.”
