Piše: Zlatko Dizdarević
U danima u kojima se događaji započeti napadom na Iran iz Amerike, Izraela pa u nastavku i iz američkih baza u zemljama Zaliva smjenjuju iz sata u sat – nekoliko zakulisnih tema dramatično izbija u prvi plan. Recimo, kako i koliko cijela prvobitno „Iranska storija“ postaje zapravo planetarna. Evo, sve je dramatičnije stanje sa energentima zaustavljenim u Hormuzu, pa i prije toga, na izvorištima država koje u početku, kao, nisu bile u žiži američko-izraelskog interesnog discipliniranja „iranskog zla…“ Na svoj način, planirana kratkoročna osvajačka lekcija „za planetu opasne države“ svojim novim, slutećim akcijama, otvara pitanja šira i dublja od onog početnog o pospremanju „Irana bez ajatolaha i šiitskog planetarnog zla“. Pa zemlje Perzijskog zaljeva i mnoge u širem krugu oko njih već nagriza dilema – hoće li se sve nastaviti sa njima i njihovim energetskim zlatom na način kako je to bilo sa „neupitno svjetski najjačom Amerikom kao dosadašnjim prijateljima broj jedan. Kako redefinirati zapadne interese, američke prije svega, o stalnoj odbojnosti prema šiitima u komšiluku. I kako prihvatiti histeričnu mržnju koju treba pojačavati ne samo onoliko koliko se na tome zarađuje, već sve više i kroz vraćanje u život mitskih legendi o Armagedonu, „ratu blagoslovljenom od Isusa protiv Irana…“ do evo kobajagi odjednom ludačkih ideja o rušenju Al Akse u ime gradnje Trećeg hrama u Jeruzalemu. Sa ministrom odbrane SAD u iniciranju te priče, ne od juče.
Već bi se danas mogle knjige pisati o raznim nijansama ovih „plodova“ aktuelnog rata protiv napadnutog Irana, do njegovih neočekivano vojno bolnih odgovora za napadače. I to u svega dvije sedmice. Što je, recimo, Donalda Trumpa, neupitnog glavnog operativca i lidera histerične transformacije dobrog dijela planete, od kakvog-takvog sistema i međunarodnog poretka do same ivice raspada na tom terenu, natjeralo da objavi javno, na platformi Truth Social minulog četvrtka da mu je „velika čast ubijati ih…“ Naravno, misleći na pripadnike iranskog režima. Dodatno objašnjavajući, onome ko eventualno ne zna o čemu je riječ čak i u njegovoj zemlji: „ U potpunosti uništavamo teroristički režim Irana, vojno, ekonomski i na druge načine, no, da čitate propali New York Times pogrešno biste pomislili da ne pobjeđujemo…Oni ubijaju nevine ljude širom svijeta već 47 godina, a sada ja, kao 47. predsjednik Sjedinjenih Američkih Država, ubijam njih. Kakva je to velika čast !“
Može i gore
A da nije samo riječ o pravednoj osveti za „ 47 godina ubijanja ljudi širom svijeta“, već da se u kabinetu uz šefa krčkaju i procesi i projekti duhovnog prevaspitavanja i vraćanja epskim praistorijskim korjenima, pažnju skreće sjajni izraelski novinar Gideon Levy iz Haaretza, u tekstu „U ovoj zemlji svi su poludjeli“ objavljenom minulih dana. Pa piše, uz ostalo: „Može i gore. Pogledajte ,duhovnu savjetnicu, američkog predsjednika Donalda Trumpa, koja je imenovana za šeficu njegove ,vjerske službe u Bijeloj kući,. Evo šta kaže evanđeliskinja Svetog rata: ,Čujem zvuk pobjede. Čujem viku i pjevanje. Gospod kaže da je učinjeno. Čujem pobjedu! Pobjeda! Pobjeda!…vrišti ona u ekstazi. Uskoro će tako biti i ovdje…“
O proizvodnji mržnje u narodu, inicijalno kod onih koji prvi napadaju pa time olakšavaju laži o činjenicama i realnosti, pomenuti Gideon Levy piše – na način koji od njega stvara metu i u Izraelu i u Americi – proizvođačima osjećanja hegemonije nad strateškim resursima izvana. A to je, evo, stalni i nepromjenjivi uzrok planova i akcija protiv Irana. Uz sistematsko potcjenjivanje društva koje oni ne razumiju. Pa se otud i pokušaj svrgavanja režima u stranoj zemlji bombardovanjem proglašava za legitimni demokratski cilj. A hvaljeno ubijanje tamošnjeg prvog čovjeka gura u tu logiku koja i ne pokušava da dokuči i drugačije ljudske, vjerske i civilizacijske narative na planeti.
Kako objasniti bolesnim idolopoklonicima novca i operativcima perverznog projekta Epstein ono što je svakom učenom čovjeku u Iranu jasno, a kazano je minulih dana više puta sa tih strana: „U političkoj teologiji suprotstavljanja imperijalizmu, smrt vođe – ako se dogodi u kontekstu sukoba s imperijalizmom – ima snažan potencijal za sakralizaciju; u tom smislu i smrt ajatolaha će, u obliku „mučeništva“, ponovo proizvesti simboličku i narativnu strukturu koja se može tumačiti kao oblik „moći“. I proizvela je. A „velika čast ubijanja“, jad je pregolemi za onog ko se, sa mjesta na kojemu je, počastio tom čašću.
Da je nekome od zaljubljenika u silu isključivo temeljenu na oružju, broju brodova, raketa i vojnika, ovo imalo jasno, razumjeli bi zašto su s razlogom ogromne sumnje u konačnu pobjedu Amerike i Izraela – uz pomoć kupljenih milijardera beduina i interesnih prijatelja – sasvim logične a ne kupljene.
Ne prekidaj gubitnike
Neko je ovih dana, povodom svega što se zbiva u Iranu, i sve više oko njega, postavio, reklo bi se, vojno-politički logično pitanje: Kako je moguće da se Kina ne uključuje u storiju o tamošnjem bombardovanju Irana ? Odgovor na ovo, kako je napisano, bio je pozivanje čak na Napoleona koji je davno kazao: „Nikada ne prekidaj neprijatelja dok pravi grešku.“ I dok Amerika ruši, od Vijetnama preko Iraka, Afganistana, Bliskog istoka do Azije, Kina gradi. A jednoga dana, po mnogima skoro, preuzet će saveze koje je Amerika sebi stvarala. Uz već postojeću mogućnost da poslove sa novim savezima realizuje u lokalnim valutama umjesto dolarom, mirno i bez sile. Preko CIPS-a umjesto SWIFT-a. Eno, u 49 afričkih zemalja Peking je uložio 182 milijarde dolara samo u infrastrukturu. Zašto bi to tražili ratovanjem kada će im se dati na pladnju od osvajača i „pobjednika“ koji pobjedom nisu ostali ni u Vijetnamu, ni u Iraku, ni u Afganistanu. Kako izgleda u ovom času, teško će sutra i u Perzijskom zalivu i unaokolo. Riječ je o činjenicama a ne o ideologiji.
Zanimljivo je, u ovom kontekstu, upozorenje Wall Street Journala da rat sa Iranom ne smije biti nedovršen a Iran neporažen. Teheran onda tamo, u širem regionu, ostaje sa velikim dijelom svojih vojnih kapaciteta uz dalji utjecaj nad širim energetskim tržištem. A Ameriku, zna se, samo prvih 6 dana ovog rata košta 11,3 milijarde dolara. Eto i zato što obaranje jednog iranskog drona od 35.000 dolara košta Trumpa 1,4 miliona dolara. Uz bezbroj sličnih matematika…
Nije zato nikakvo čudo što ovo slijede i druga logična upozorenja. Iran već sada ima snage da neće Amerikanci odlučivati kada će rat stati, već oni. Uz nastavak krvavih odgovora na sve do sada kako bi spriječili novu agresiju sutra. A ako ne budu poraženi totalno, izvjesno je da će im interesno prilaziti i ostali iz Perzijskog zalijeva uz gubitak američkog utjecaja tamo. Jer, zašto onome ko nije pobjednik davati naftu i plin pod uslovima kao do sada. Uz sve drugo, tu pada i jedan od osnovnih naloga „strateške pameti“ oko Trumpa, i njega samoga, u razlozima svega što je začeto: Podgrijati do kraja sukob šiita i sunita u Zalivu, onako kako je postignut sudar kršćana katolika i ortodoksa u Evropi…Trumpova logika ne priznaje nikakvu vrstu savezništava kontra interesa Amerike.
Posebna storija u svemu je sudbina svjetski energetski kapitalnog Hormuza kojem sada ne mogu ni prići. Čak eno i odbijanja vlastite mornarice da žrtvuje svoje brodove kojima se trebaju pratiti tankeri puni nafte i NLG plina jer – kako kažu vojni znalci – to je nemoguće i neisplativo zbog izvjesnih vojnih gubitaka.
Neistina i nezahvalnost
U saldu svega ovoga, ostaje činjenica da se kod mnogih u regiji Zaliva već širi otvorena i duboka frustracija spram Amerike sa ovakvim vođom čijim se mentalnim sklopom, eno, počinje sve glasnije baviti i medicina.
I gdje smo u svemu ovome mi, barem ukratko. Apsolutno ogoljeni i povodom kosponzoriranja rezolucije u Savjetu bezbjednosti UN-a čiji su predlagači bili Bahrein, Kuvajt, Oman, Katar, Saudijska Arabija, Emirati i Jordan, a kojom se „najoštrije osuđuju teški napadi na ove zemlje od strane Irana.“ I ni pomena o pravom inicijalnom napadaču – USA i Izraelu.
U Vijeću sigurnosti za ovu Rezoluciju je glasalo 13 članica a dvije, Rusija i Kina bile su uzdržane. Kao sponzori Rezoluciji izjasnilo se još 135 članica, među njima i BiH. Nisu se priključili uz još neke, Rusija, Kina, Sjeverna Koreja, Nikaragva ali i Turska i Švicarska…
Velika tema o stanju i odnosima u samom vrhu BiH politike postala je, ovim povodom, činjenica da je taj čin učinjen bez saglasnosti u Predsjedništvu BiH pa i bez održane sjednice Predsjedništva sa raspravom o toj temi. Očigledno uzdrmanu javnost u BiH tim povodom predsjedavajući Predsjedništva BiH Željko Komšić obavijestio je dan kasnije izjavom da se od odluke ogradio uz tvrdnju kako se Iran “samo brani”. Veleposlanik BiH pri UN-u Zlatko Lagumdžija, objavljeno je, slijedio je instrukciju Ministarstva vanjskih poslova BiH. Ministar Konaković insistira da je nalog Lagumdžiji bio lično njegov, te je on i glasao za rezolucij i bez službenog stajališta Predsjedništva BiH.
Komšić, predsjedavajući Predsjedništva BiH, dan kasnije je izjavio kako Lagumdžija nije trebao glasati za rezoluciju bez suglasnosti državnog vrha a da mu je to i prenio telefonom. A pošto se o ovakvim sponzorstvima i inače ne glasa na Generalnoj skupštini UN, nismo uopće ni morali glasati.
“U Rezoluciji se osuđuje Iran zato što je djelovao po tim zemljama ali nigdje se ne govori o tome da Iran, koji je napadnut, ima pravo, po Povelji Ujedinjenih naroda, da se brani i da se svaka zemlja s čijeg teritorija dolazi napad na određenu zemlju smatra agresorom. Iran nije prvi započeo te aktivnosti, nego su one bile usmjerene prema njemu. Sve akcije koje je Iran izvodio mogu se karakterizirati kao obrambene”, izjavio je Komšić. Sastanak Predsjedništva BiH o potpori rezoluciji tražila je članica državnog vrha Željka Cvijanović, a Komšić kaže kako sjednica nije mogla biti održana jer je bilo je kasno.
Sakrivanje istine
A u kojoj smo fazi teških državnih problema, namjerno separatno politički ciljanih ili zbog politički potkapacitiranih proizvođača domaće haotične realnosti, evo ukratko nekoliko objavljenih činjenica. Onih kojima se, de facto, podržava aktuelni Američki i Izraelski napad i zločin protiv Irana. Netačno prikazan u nas.
Najvažnije, rezolucija koju smo podržali nigdje ne spominje ulogu Amerike i Izraela u početnom zajedničkom napadom na Teheran 28.februara. Spominju se jedino napadi Irana na okolne arapske zemlje, izvedene zapravo na vojne baze Amerike tamo, kao odgovor na agresiju. Uz prve vijesti o rezoluciji u nas postavlja se i logično pitanje: Zašto je Željka Cvijanović, član Predsjedništva BiH, tražila hitnu sjednicu Predsjedništva 10 sati prije zasijedanja Vijeća sigurnosti, a znala je nekoliko dana ranije za akciju Emirata, Bahreina itd. I njihovo traženje da sponzoriramo prijedlog. Zašto je Konaković, u neobično grubom obračunu sa javnošću (i Komšićem) povodom pitanja sponzorstva Rezoluciji u kojoj se Iran optužuje za pokretanje napada, umjesto Amerike sa Izraelom, spominjao više puta kao zemlje protivnike Rezoluciji o Srebrenici u UN-i, među njima Koreju, Nikaragvu, Rusiju…“zaboravljajući“ da su tada uzdržani bili i Emirati i Bahrein i Oman…A Iran tada jeste bez dileme glasao za Rezoluciju o Srebrenici. U tom glasanju zemlje Zaliva bile su uzdržane ili neke čak protiv a mi sada, evo, glasamo svjesno podržavajući njih i njihove sponzore. I onda se ova zakulisna igra kao domaći jad pokušava netačno, agresivno i uz krive optužbe prebaciti na drugoga.
Pod tepih se, povodom svega, ne mogu gurnuti najmanje tri činjenice: Americi i Izraelu povodom histeričnih ambicija u ratovima, od osvajanja energetskih profita pa evo do vjerskih ludila o rušenju Al Akse i Trećem hramu – vraća se polako ali sigurno bumerang. Nama ostaju dvije nove sjene u diplomaciji: podrška laži povodom činjenice ko je koga prvi napao u Zalivu i drugo, jadno interesno opredjeljenje protiv Irana koji nam je kao niko pomogao u ratu a kasnije bez dileme glasao o Srebreni u UN-u. I svo ovo glasanje u korist onih koji nam ni u ratu ni sa Srebrenicom nisu bili ni blizu. Naprotiv.
Bumeranzi su u politici čudo, ne putuju uvijek prebrzo ali stignu sigurno uvijek.
