Piše: Maja Nikolić
Povratak u Tuzlu za akademskog kipara Peru Jelisića nije tek dolazak u rodni grad. To je povratak sebi. Ulice, mostovi i sjećanja ovdje ne blijede, već traju, jednako kao i njegova umjetnost.
„Osjećam se jako ugodno. Ovo je moj grad, grad mog djetinjstva i mladosti“, kaže Jelisić za Hrvatski glasnik, dok govori o Tuzli s toplinom koja ne ostavlja prostor sumnji, jer ta veza nikada nije prekinuta.
Iako je umjetnički put gradio daleko od rodnog grada, Jelisić mu se uvijek vraćao, djelima, ali i gestama. Mnoga od njih poklonio je upravo Tuzli. Među njima je i skulptura Meše Selimovića koja se dodjeljuje književnicima u okviru književnih susreta Cum Grano Salis, nastala na inicijativu bivšeg gradonačelnika Jasmina Imamovića. Bez zadrške, bez kalkulacije, kako i sam kaže, ono što radi, radi i za svoj grad.
Posebnu simboliku Jelisićev posjet imao je u trenutku dolaska u Međunarodnu galeriju portreta Tuzla, u čijem se sastavu nekada nalazio i atelje u kojem je Jelisić stvarao i radio. Povratak u taj prostor za njega je imao snažnu emotivnu težinu, jer upravo tu su nastajali neki od njegovih ranih radova i profesionalnih koraka.
Stajati ponovno u prostoru koji je obilježio dio njegovog umjetničkog puta bio je trenutak pun sjećanja, ali i tihe zahvalnosti prema vremenu koje je, kako sam kaže, oblikovalo njegovu umjetnost i život.
A posebnu emociju probudio je i njegov ponovni dolazak u Gimnazija “Meša Selimović”, gdje je nekada predavao. Mnogo toga se promijenilo, fasada, prostor, vrijeme, ali jedno je ostalo isto. Skulptura knjige, njegovo djelo, i dalje stoji kao tiho svjedočanstvo prošlih generacija. Nastala kao spomen obilježje poginulim učenicima i profesorima, izrađena u bijelom prilepskom mramoru, ova knjiga za Jelisića nije samo skulptura, već simbol trajanja, znanja i pamćenja.
Njegov put prema umjetnosti počeo je vrlo rano. Još kao dječak susreo je Franju Ledera, uz kojeg je učio prve lekcije kiparstva – kroz rad, disciplinu i povjerenje. Već tada pokazivao je izuzetan talent, sudjelujući u izradi modela i skulptura. Kasnije ga je snažno podržao i Ismet Mujezinović, koji je u njegovim radovima prepoznao rijetku darovitost i usmjerio ga prema Akademiji likovnih umjetnosti.
U tom formativnom razdoblju važnu ulogu imali su i drugi umjetnici i profesori, među kojima i Dragiša Trifković, u čijem je ateljeu dodatno razvijao svoje vještine. S posebnom toplinom prisjeća se i Jure Keroševića, čiji je sin s njim pohađao osnovnu školu. To su, kako kaže, bila vremena kada je Tuzla živjela kao jedna velika zajednica, susjedstvo u kojem su se ljudi poznavali, pomagali i rasli zajedno. Upravo u tom okruženju nastajali su njegovi prvi radovi, oblikovani u skromnim uvjetima, ali s velikom strašću. Neka od tih djela nastala su upravo u ateljeu Dragiše Trifkovića, gdje je mladi Jelisić brusio svoj talent, nesvjestan da već tada gradi temelje jedne velike umjetničke priče.
Posebno mjesto u njegovom stvaralaštvu zauzima Nikola Tesla – ne samo kao znanstvenik, već kao ideja, inspiracija i simbol. Još kao dječak, fasciniran pričama o Tesli, počeo je istraživati njegov lik i djelo. Ta fascinacija prerasla je u umjetnički ciklus koji traje desetljećima.
Pero Jelisić i Maja Nikolić (kip Jure Keroševića)
Jelisić je kroz svoj opus izradio više od pedeset portreta, bista i reljefa posvećenih Tesli, prikazujući ga kao univerzalni simbol stvaranja i energije. Upravo za taj dugogodišnji rad nedavno je nagrađen prestižnim međunarodnim priznanjem Tesla Spirit Award u New Yorku, koje dodjeljuje Tesla Science Foundation.
Njegova umjetnost ne poznaje granice – ni geografske, ni izražajne. Kroz rad u različitim materijalima, od kamena i bronce do suvremenih formi, Jelisić istražuje teme prirode, energije i čovjeka. Ipak, koliko god bio prisutan na međunarodnoj sceni, njegova priča uvijek se vraća Tuzli.
To je grad u kojem je odrastao, učio, stvarao i dijelio znanje s mladima. Grad kojem je dao mnogo, ali koji je, kako se čini, njemu dao još više.
Jer, kako potvrđuje i ovaj ponovni dolazak neke veze ne blijede. One se, poput umjetnosti, samo produbljuju.
Razgovarati s umjetnikom poput Pere Jelisića i zabilježiti njegov povratak u rodni grad za mene, kao novinarku, predstavlja posebnu čast i profesionalni ponos. Nije mala stvar imati priliku razgovarati s čovjekom čiji je umjetnički opus obilježio desetljeća i koji je Tuzlu pronosio kroz svoja djela diljem svijeta.
Ovaj susret i priča ne bi bili mogući bez podrške i suradnje Centra za kulturu Tuzla, na čelu s direktorom Edinom Jahićem i vrijednim osobljem, kojima sam iskreno zahvalna na ukazanoj prilici i povjerenju.
Ostaje zadovoljstvo što sam imala priliku zabilježiti povratak jednog velikog umjetnika u grad koji ga je oblikovao i kojem se, kao što se vidjelo kroz naš susret u Međunarodnoj galeriji portreta, uvijek vraća.
