Naslovna Istaknuto MONS. DR. PERO SUDAR: Budućnost BiH je u okretanju jednih prema drugima

MONS. DR. PERO SUDAR: Budućnost BiH je u okretanju jednih prema drugima

Pomoćni biskup Vrhbosanske nadbiskupije u mirovini mons. dr. Pero Sudar u intervjuu molitvene zajednice “Nanovo rođeni” na Youtube kanalu govorio je o djetinjstvu i odrastanju u dolini Neretvice, bolnim iskustvima svoje obitelji i ljudi toga kraja u II. svjetskom, kao i proteklom ratu, zločinima te pomirenju i budućnosti BiH i hrvatskog naroda.

 

Biskup Sudar rodom je iz sela Bare, župe Solakova Kula. Ondje provodi i svoje umirovljeničke dane, a ekipi mladih iz molitvene zajednice “Nanovo rođeni” iz Zagreba na čelu s Matijom Ricovom, koji snimaju dokumentarni film o stradanju Hrvata konjičkog kraja i doline Neretvice kao dio projekta dokumentiranja zločina nad Hrvatima u BiH, otvorio je dušu te otvoreno pričao o lijepim, ali i bolnim temama iz vlastita i života ljudi Klisa, piše Večernji list.

 

U tom je kraju odrastao u za Hrvate teškom vremenu nakon II. svjetskog rata, koji je snažno, pečatom bleiburške tragedije, obilježio život njegove, ali i brojnih hrvatskih katoličkih obitelji. Od sedam članova obitelji, iz II. svjetskog rata vratio se samo njegov otac, petorici se ne zna za grob, a jedan je osuđen nasmrt u Mostaru. Za djetinjstvo u obitelji u kojoj je bio najmlađe od devetero djece vežu ga lijepa sjećanja, ali i tragedija. Teške životne okolnosti, posvjedočio je, promijenile su i njegova oca koji se, nakon što je preživio Bleiburg, iz veseljaka pretvorio u zatvorenog čovjeka.

 

“Kao student teologije nagovarao sam ga da mi ispriča svoje iskustvo, odgovorio mi je da pustim, da to meni neće pomoći, a njega jako boli. O događajima u Bleiburgu više sam doznao tek na studiju u Rimu. Prije te spoznaje bio sam svjestan da nad mojom obitelji i narodom lebdi nešto negativno, neka teškoća zbog koje nismo odgovarali vlasti i sustavu. Iz toga se rađalo nepovjerenje – opisao je u intervjuu biskup Sudar.

“Ovdašnjim ljudima vjera je bila sve, nisu je možda razumijevali kao što često ne razumijemo ni sam život, ali su je voljeli i živjeli. Molitva je bila svetinja i nije se propuštala. Ni u mojoj kući ni u drugima. Nedjeljna misa također”, crtice su iz sjećanja biskupa Sudara.

 

U razgovoru za zajednicu “Nanovo rođeni” mons. dr. Pero Sudar govorio je i o odnosu s većinskim, muslimanskim stanovništvom prije rata. O vjeri susjeda muslimana, kaže, nisu mnogo znali, tek da su i oni bili jako pobožni.

 

“U tom odnosu postojala je granica koju se nije prelazilo. Ona je počinjala još iz škole. Mi katolički dječaci, koji smo znali zadirkivati katoličke djevojčice, nikad ne bismo zadirkivali muslimanske. Zajedno smo se igrali, dijelili kruh, ali bili smo svjesni različitosti u vjerskom pogledu”,  kaže biskup Sudar.

 

Radi školovanja napušta klišanski kraj s 11 godina. Idilu suživota teško narušava rat, osobito sukob Hrvata i Bošnjaka, u čije izbijanje nije vjerovao. Čak ni nakon govora Alije Izetbegovića u jednom od konjičkih sela ujesen ’91. Kada je poslao poruku tada muslimanskom narodu da taj prelijepi kraj ne smiju napustiti.

 

“Naivno sam vjerovao da do tog sukoba neće doći jer i jedni i drugi bili smo žrtve. Nažalost, prevario sam se. Bio je to rat za teritorij koji, nažalost, danas nikome ne koristi. Ljudima je rečeno: “Ako vi njih nećete, hoće oni vas.” Drugi su označeni kao prijetnja”, mišljenje je biskupa Sudara.

Posebno ga, kaže, žalosti nedostatak političke mudrosti, uz koju se sukob između Hrvata i Bošnjaka mogao izbjeći. Povijest BiH i prostora bivše države je, smatra, takva da su svi u jednom trenutku bili žrtve, a u drugom su drugima nanosili nepravdu, a taj naboj nepovjerenja koji se tako stvarao u jednom bi trenutku eskalirao.
“Mi na ovim prostorima nikad nismo imali dulje razdoblje slobode i demokracije, poštivali smo naredbe nadređenih, zanemarujući ljudska i moralna načela. Kad bi nam ti nadređeni rekli da ubijamo druge, mi bismo to činili. Izostao je i odgojni i obrazovni sustav u kojemu će se poštovati istina, u kojemu će se cijeniti svaki ljudski život, imati sposobnost voljeti i poštovati druge. Tek kad usvojimo takva načela, naša ljubav prema vlastitom narodu bit će potpuno čista”, smatra biskup Sudar kojega je, kaže, u ratu najviše plašila odsutnost empatije, zbog koje se ubijalo i djecu i starce.
On je u knjizi “Hod po ranama” opisao i ratna događanja u Konjicu, počevši od ključne uloge u obrani konjičkog kraja od srpske agresije, koju je odigrao HVO, ali i napade Armije RBiH, koja se u nemogućnosti deblokade Sarajeva okreće k Neretvici i napada hrvatska sela.
“Treba imati na umu da Bošnjaci nisu u to vrijeme mogli nabaviti oružje, za razliku od HVO-a, koji je imao otvoren prilaz prema Hrvatskoj. HVO je stoga inicirao obranu od agresije u uvjerenju da će se zajedno braniti i obraniti. U tom slučaju BiH bi danas drugačije izgledala. Nakon političkih previranja i nekakvih dogovora o podjeli BiH, Bošnjaci su osjetili da trebaju braniti teritorij koji dijele s Hrvatima. Pogotovo u situaciji kada su brojne njihove formacije došle iz istočne u središnju Bosnu. Tu dolazi do previranja, a umjesto političke mudrosti da se nađe zajednički jezik koji bi sačuvao i jedan i drugi narod, dolazi do sukoba. Ne treba zaboraviti da je hrvatska strana izdala naređenje da se Armija RBiH treba podrediti HVO-u ili napustiti ovaj teritorij. Svjesni da su jači i da žele zadržati taj teritorij, dolazi do sukoba i do progona Hrvata”,  mišljenje je biskupa Sudara. Držeći se načela istinoljubivosti, smatra da Hrvati nisu postupili politički mudro, ali i da druga strana nije bila dobronamjernija, držeći se đavolje logike “ako se ne obranim, bit ću žrtva”.
Biskup je govorio i o prvom posjetu Konjicu nakon zločina nad Hrvatima i susretu s Harisom Silajdžićem u Sarajevu, u kojemu je proveo rat.
“Godinu dana nakon što nitko nije mogao ući u Klis, došli smo na ideju da pred Uskrs obiđemo taj kraj. Pitao sam Silajdžića za dozvolu, a on me pitao tko to drži. Odgovorio sam mu: “Vaši”. On mi je na to rekao zar nisu “naši”. Ja sam odgovorio: “Da su naši, meni ne bi trebala dozvola”. “Nema dozvole, ne možete ići”, odgovorio mi je tada Silajdžić, da bi me nakon nekoliko dana pozvao da se javim generalu Deliću kako bih je dobio. Uz Delićevu, dobio sam i dozvolu generala Rose”, opisao je biskup Sudar, prenosi Vecernji.ba, koji u opkoljenom Sarajevu nije imao nikakve mogućnosti doznati što se dogodilo s članovima njegove obitelji ni ljudima u Klisu, čak ni preko međunarodnih predstavnika. Među onima koji su nakon pokolja 16. travnja ’93. mogli ući u Trusinu, a odbijali su, bili su španjolski pripadnici UNPROFOR-a. Razlog je prljava propaganda po kojoj su im Hrvati u BiH predstavljeni kao separatisti koji su “dobili ono što zaslužuju”.

Nakon dobivanja dozvola, bez osobnih dokumenta koje je zaboravio u Sarajevu, s još dvojicom svećenika biskup Sudar iz Sarajeva helikopterom stiže najprije do Kiseljaka, a potom do odredišta džipom Caritasa. U Klis stižu pred Uskrs ’94. dan nakon progona Hrvata iz ovog kraja.

 

“Na Veliki petak imali smo misu u Kostajnici. Tog smo dana čuli previše za cijeli život o strahotama koje su ljudi prošli. Potom smo obišli sva sela, ljude, održali mise na grobljima, iznimka je filijalna crkva na Barama koja je ostala netaknuta, ostale su bile porušene i oskvrnavljene i trebalo ih je blagosloviti”, dio je sjećanja biskupa Sudara na prvi posjet rodnom kraju nakon progona njegova naroda.

 

U klišanskom kraju, u trima župama, tada su, kaže, zatekli oko 2500 ljudi.

 

“Plakali su i ljudi koji nikad nisu zaplakali, toliko je straha bilo. Od nas su očekivali da im pomognemo”, kaže biskup Sudar.

 

Strah i ruševine bili su na svakom koraku, ali i jasne poruke da za Hrvate više nema “nafake” u ovom kraju. Tako je glasila jedna od ispisanih poruka, u jednoj od crkava stajao je natpis kako će uz pomoć Alaha i obećanje Alije Izetbegovića biti pretvorena u džamiju. Pred kamerama je ispričao i dvije anegdote koje u moru zla i mržnje opisuju dušu čovjeka ovih prostora. Jedna od njih događa se kada vojnici Armije RBiH dolaze u Crni Vrh opljačkati kuću bogata čovjeka koji je otišao u Austriju.

 

“Došli su konjima kako bi na njih natovarili opljačkano, a dok su oni pljačkali, jednog su dečka ostavili vani da čuva konje. Žena čiju su kuću pljačkali prilazi tom dečku i kaže mu: “Hajde i ti sebi nešto pronađi, ja ću čuvati konje.” Pamtim i jednog muslimana, kojeg ne znam, ali je on znao mene. Prišao mi je, zagrlio me i zaplakao. Zatim je produžio dalje. Njemu nije bilo žao mene, već svega onoga što se dogodilo Hrvatima, katolicima”,  priča biskup, prenosi Večernjak.

 

Za današnje stanje u BiH, smatra, krivaca ima na svim stranama, od Bošnjaka koji pokušavaju obraniti tezu da su braneći određeni teritorij branili BiH, do Hrvata koji nisu imali dovoljno mudrosti sačuvati Hrvate na cijelom području BiH, u svima onima koji su povjerovali da suživot u BiH nije moguć i da se moramo razdvojiti kako bismo mogli živjeti. Zločina je, tvrdi, bilo na svim stranama i to se nikako ne smije negirati.

 

“Nismo mi bolji od drugih i nismo manje zla činili drugima i to treba jasno reći. U Kiseljaku sam s oltara upitao: “Zašto ste srušili džamiju?” Nije to bilo lako pitati u to vrijeme i kazati da je rušenje džamije bio zločin. Vozač tadašnjeg provincijala rekao mi je da što brže trebamo proći kroz Kiseljak”, ispričao je biskup Sudar.

 

Osvrnuo se i na različit odnos prema zločinima nad Bošnjacima i Hrvatima. Bošnjaci su o zločinima u kojima su oni žrtve govorili, dok su Hrvati šutjeli ili je njihov glas ostao neprihvaćen od međunarodne zajednice, a Sudu u Haagu nije prezentirano dovoljno dokaza o zločinima nad Hrvatima.

 

“Takav odnos prema zločinima se zadržao. Danas su, po mom mišljenju, opasniji zločinci koji nisu osuđeni od onih koji jesu. Mnogi od zločinaca zauzeli su važne pozicije u vlasti. Njihov je interes da ne dođe do pomirenja i da se stanje ne normalizira. Pitanje je, međutim, kako izići iz te situacije – zapitao se biskup Sudar u ovom intervjuu, čije dijelove prenosimo. Budućnost BiH je, smatra, u okretanju jednih prema drugima, prije svega s Bošnjacima, ali i sa Srbima, s kojima treba graditi korektne ljudske i političke odnose. Po njemu, jedno od najvećih zala rata prema Hrvatima ogleda se u sustavnom ubijanju ljubavi prema BiH. – BiH treba graditi i kao hrvatsku zemlju, zemlju u kojoj će Hrvati biti ravnopravni, od ravnopravne zastupljenosti u institucijama vlasti do osiguranja ljudskih i nacionalnih prava. Samo na temeljima ravnopravnosti i odustajanja od potrebe vladati nad drugima moguće je izgraditi skladnu i funkcionalnu BiH”, kaže biskup Sudar.

 

Za iseljene Hrvate kaže čak i ako su se snašli negdje drugdje, važno je ne izgubiti trajnu vezu s rodnim krajem.

 

“Iskustva koja imam govore mi da su ljudi puno sretniji na prostorima gdje su ostali živjeti, iako su u manjini nego oni koji su otišli. U njima tinja puno veća mržnja jer psihološki ne mogu sebi oprostiti što su napustili svoje i ostavili ga onima koji su ih protjerali. Pogrešno je i zastupati tezu da možeš živjeti samo tamo gdje si većina. Primjerice, ako branimo samo Mostar, ostat ćemo i bez njega. Ne možemo negirati pravo Bošnjacima da se vrate u Stolac, a tražiti povratak Hrvata u Klis i Neretvicu”, kaže pomoćni vrhbosanski nadbiskup u mirovini mons. dr. Pero Sudar, koji je mišljenja da samo oni koji su iz BiH mogu graditi bolju zemlju i urediti je po svojoj mjeri, umjesto da idu uređivati već uređene zapadnoeuropske zemlje.

 

Kao promicatelj katoličkog školstva i osnivanja katoličkih školskih centara u BiH odbio je, kaže, svojedobno projekte u kojima su učenicima prezentirane mogućnosti zapošljavanja izvan BiH, uvjeren da se i u BiH može živjeti od vlastitog rada, što su mu mnogi i potvrdili.