“I am from Bosnia, take me to America” Dubioze kolektiv bio je slogan ovog mog odlaska.
Iako nije riječ o SAD-u (Esadee!), američki se san dobro zapečatio u beton i staklo pacifičke obale. Lijevo, desno, gore ili dolje, staklo je gdje god da se okrenete. Neboderi su ogromni, zato se tako i zovu, jer imate osjećaj da im nema kraja. Rekli su mi da u takvim staklenim građevinama ljudi moraju nositi sunčane naočale.
Centar grada, kojeg nazivaju Downtown, krase hoteli- veliki broj hotela. Imala priliku stojati ispred jednog, zajedno sa, žargonski rečeno, šakom naroda, i to niti manje niti više- čekajući poznatog američkog repera Drakea. Drakeu se, izgleda, nije žurilo, a mi nismo niti imali živaca da ga čekamo duže od deset minuta, budući da smo moji rođaci i ja taj isti dan prepješačili (od jutra do mraka) nevjerojatnih dvadeset kilometara.
Sorry Drake, šta ću ti ja!
Za razliku od Drakea, čiji je luksuzni automobil čekao ispred smještaja, mene je sačekao dobri stari gradski prijevoz.
Sve je to bilo divno i krasno- ali- kada vas uz sjaj takvih metropola dočeka miris izlučevina, koje nažalost, nisu životinjske, ozbiljno razmislite ima li ikakav smisao ta zapadnjačka, suvremena ljepota gradova.
Za generaciju Z, onu tiktokersku, čije sfere sam dio (iako sam za taj TikTok svojevoljno zakinuta), engleska riječ high nije samo pridjev visok,-a,-o, već označava stanje u kojem se nalazi netko tko se predozira, odnosno „napuši“, a svatko tko uopće i uzme opijate se predozira bez obzira na sve. Što naši ljudi kažu: „O’šta ti je to?!“, ali znate kako ide: sve će to narod pozlatiti.
Takav način života je koliko “out” toliko i “in”, a najčešće ga povezujemo s utjehom koje narkotici predstavljaju, svojevrsnim bijegom od rigorozne stvarnosti. Pitanje svjesnosti ljudi o laži te utjehe i činjenici da narkotici lošu stvarnost čine još gorom ostaje u zraku.
Nikada prije nisam imala priliku vidjeti veliki broj osoba koje konzumiraju drogu na jednom mjestu, a broj takvih je izrazito velik. Žive na rubovima ulica, u prljavim šatorima okruženima smećem. Nose upečatljivu odjeću, obuću nekoliko brojeva veću, voze bicikla u suprotnome smjeru riskirajući svoj život na cesti, ukratko- žive u nekom svome svijetu, u kojem možda imaju osjećaj da nisu dio marginaliziranog društva.
Čula sam da često pale šatore te na taj način štrajkaju, jer ne žele da im se pomogne. Međutim, nisu svi isti i zato mi, kao pripadnici ljudskog roda, nemamo pravo osuđivati, jer to nije na nama.
Droga ne poznaje godine, pa sam tako vidjela brojne generacije koje su izložene toj bijedi, od staraca do adolescenata. Nema tko ne misli da je naša zemlja dotakla dno, ali ako je ovo ono što oni zovu “high” načinom života, budimo sretni da smo tako “low”. Jer, sve me to navelo da pomislim, jasno i glasno kažem – Lijepa moja Bosna!
Kada izađete iz “Donjeg grada”, staklo zamjenjuje drvo. Gledajući američke filmove ili emisije o nekretninama, poput one koju vode dva Kanađanina- Jonathan i Drew, sve više mi je činjenica da koriste drvo za konstrukciju neprivlačna. Da, drvo je možda jeftinije, ali osobno bih radije odabrala skuplju varijantu betona i cigle, nego da mi kuća “odleti” ili se sravni sa zemljom. To je dakle moje, kao beton čvrsto, bosansko mišljenje.
Spomenuvši slavnog dvojca Jonathana i Drewa, moram upozoriti da su me proganjala lica agenata za nekretnine. Kao arheolog, prva asocijacija koju imam na ovakvu vrstu marketinga je mezopotamsko svevideće božanstvo, s očima uprtima u dubine vašeg bića. Gledaju vas na klupama uz parkove, busevima, plakatima, blokovima za pisanje i svemu na što ih mogu nalijepiti. Postoji jedna stara narodna izreka koja kaže „samo što nisu iz paštete iskočili“- iskreno me ne bi čudilo i da jesu.
No, da biste bili uspješan agent za nekretnine, valja vam zagrijati stolicu učeći kineski. Po riječima moje rodbine, njihovi su “hijeroglifi” posvuda, pa budite sretni ukoliko vani uopće čujete engleski jezik. Za mene je ovo bila dobra prilika da vježbam engleski s izvornim govornicima što mi je bilo odlično, budući da jako volim strane jezike. Međutim, tog jezika čuti nećete, odnosno hoćete, ali tek onda kada prestanu pričati na svojim, zasebnim jezicima, a to je rijetko kad.
Poput Talijana ili Mađara, ne možeš ti nikog natjerat’ da govori engleski onda kada je zacrtao da neće. Ja sam, baš zbog želje da testiram svoje znanje ove lingua franca današnjice, u početku većinom govorila na engleskom, a kasnije sam, i to namjerno, govorila na svom. Ne kaže se bez veze da turist ima najteži zadatak na svijetu. On je realni predstavnik svoje zemlje. Stoga, neka i oni malo čuju kako je naš jezik lijep!
Izašli smo iz epidemije onog malog parazita, kako ga zovem, a ušli u epidemiju oskarovskog „Parazita“ i s njim ostalih žnj istočnoazijskih filmova i drama, pa već počinjem prepoznavati određene mandarinske izraze. Mislim da će za jedno deset do petnaest godina kantonski ili mandarinski nadaleko prešišati engleski, pa ćemo u školama dobiti još jedan novi jezik.
A koliko jezika znaš, toliko i vrijediš! Valjda se sljedeći put još bolje uklopim u ovu raznoliku, ali ipak crveno-bijelu paletu. Do tada, na pravi kanadski način: Zài Jiàn!
Andrea Petrović
