Piše: Matea Tunjić
Bekim Sejranović: Dnevnik jednog nomada
Zagreb, 4. svibnja
“Vidjeli smo te neki dan na stanici dok si čekala sto devetku. Čitala si knjigu pa ti nismo stigli ni mahati iz auta. Baš smo se slatko nasmijali jer smo komentirali kako i dok čekaš bus, nešto čitaš.” Uzvratila sam prijatelju osmijehom od uha do uha jer sam i sama toga dana pomislila: “Ajme, zamisli da sad prođe netko poznat, a ja, stojeći na stanici, gutam poglavlja čekajući bus”, premda sam znala da to toliko neće iznenaditi moje prijatelje koji znaju da sam najviše ispita spremila vozeći se od Zagreba i do Zagreba i da sam još od osnovnoškolskih putovanja do škole i natrag u autobusu spavala, slušala glazbu ili čitala nešto. Ta navika čitanja na kratkim relacijama zadržala se do današnjih dana pa bih, ako bi moje svakodnevno biciklističko putovanje za vrijeme kišnih i zimskih dana zamijenio tramvaj, uvijek knjige za dušu čitala usput. Tog sam dana, osuđena zbog potencijalne kiše na javni prijevoz, čekajući bus 109 za Novi Zagreb čitala Dnevnik jednog nomada i pomislila kako se naslov savršeno uklapa u proces čitanja s obzirom na to da sam tad već bila pri kraju knjige i da je većina njezinih stranica bila pročitana u busu ili tramvaju. Dnevnik jednog nomada pročitan nomadski.
Premda je nomadski način života odavno prešao u sjedilački, i danas u nekom dijelu svijeta možemo upoznati polunomade ili nomade. Iako smo kao civilizacija poprilično napustili način života u kojemu osoba “sa stadom luta” (grč. νομάδες, od νομάς, -άδος, ὁ, ἡ), migracije nam svjedoče da je nomadski život, poput Zeusa koji je često u svojim zavođenjima mijenjao svoj izgled, samo prešao u drugi oblik. Danas doduše ne lutamo sa stadima, nego putujemo sa željama i nadama da će tamo negdje kruh biti svježiji, s jednom, mekanijom korom pa se moderni nomad nerijetko pronađe u Bekimovim riječima: “I taj povratak možda nije zapravo ni bio povratak, nego prije odlazak iz Osla. Tako vam je to do dana današnjeg, odlazim u Oslo i dolazim iz Osla u Zagreb, a da ne znam što je povratak, a što odlazak, kamo odlazim, a kamo dolazim, gdje sam gost, a gdje stranac. Doma nisam bio nigdje, toliko sam uspio i sam skontat.” Dakle, za razliku od Diogena iz Sinope, koji je prvi izgovorio da je “građanin svijeta”, Bekim je redcima svog Dnevnika, pišući o brojnim putovanjima, selidbama koje su mu obilježile život, predstavljanjima svojih knjiga, istovremeno odavao dojam kozmopolita i potpunog stranca u ovome svijetu, govoreći da je “onaj koji smatra da živi u dobroj zemlji ignorant i naivni početnik. Onaj koji smatra da su sve zemlje njegove, već je snažna osoba. Ali samo onaj kojemu je svaka zemlja strana je potpun.”
No, bilo bi pogrešno zaključiti kako Dnevnik jednog nomada raspravlja samo o avanturama ovog svjetskog, a našeg pisca od Brčkog, preko Rijeke do Norveške i natrag do Zagreba, da u njoj autor priča samo o svojemu životu, o promocijama, prevoditeljskim pothvatima i izazovima s kojima se susreće jedan “običan” pisac i da to još k tomu čini kronološki. Naprotiv, na samom će početku svojega Dnevnika reći: “Već odavno vjerujem kako vrijeme ne postoji, iako nisam baš siguran kako to mislim. Ne znam ni kako bih tako objasnio prostor, ali ako vrijeme ne postoji, ni prostoru se dobro ne piše. Ono što zapravo pokušavam reći je da ne uspijevam pisati kronološki, a dnevnik bi valjda trebao imati nekakvu vremensku crtu, pa makar i nepravilnu. Ovo što ja pišem nema crte, ovo je tek opis pojedinih točaka razbacanih u vremenu i prostoru. Poput pahulja koje gledam kroz prozor. Da budem iskreno, nikad nisam shvaćao tu nezdravu i prije svega naivnu i malograđansku ljudsku želju da se sve stvari organiziraju, poslože po abecedi, kronologiji ili čemu već sve.”
U tome se odmah nazire da njegov Dnevnik neće biti ono što od dnevnika očekujemo, nego će njegove rečeničke pahulje čas biti životne situacije u kojima se nalazi čas duboka promišljanja o vremenu, prostoru, identitetu i egzistenciji, o piscima, književnosti i jeziku, prozi i poeziji, o životu i smrti, ljubavi i rastancima, a uz sve to pričat će i o knjigama koje na svojim putovanjima čita. Tako će Dnevnik jednog nomada istovremeno biti i dnevnik i roman i katalog knjiga, ali i književna kritika. A procjenu koliko je dobar i Bekim i ja ostavljamo čitateljima jer “čitatelji su ti koji daju značenje tekstu. Istina je stvar čitatelja, a ne autora, jer on samo priča priču u koju možeš vjerovati, ali i ne moraš. Slično je i s religijom. Nije pitanje postoji li Bog, već vjeruješ li u njega. Ili vjeruješ ili ne vjeruješ. Možda vam ovo zvuči apsurdno, ali apsurd je ništa drugo do ljudsko neprihvaćanje dualnosti svijeta.”
