Piše: Željko Ivanković
Ako su vam uz naslov prve asocijacije otišle k Moliereu ili Rabelaisu, dakle k piscima koji su živjeli četiri-pet stoljeća unatrag, ili prema njihovim remek-djelima, razumjet ću to kao znak načitanosti. Ali jednako ću tako razumjeti ako ste i ta dva pojma uzeli doslovno, u svoj njihovoj recentnoj ozbiljnosti i strogoći, izvan komedije kao mogućeg (književnog) odgovora na surovu zbilju svijeta. Jednako ću razumjeti i ako je to vaš osobni, na jedan, drugi ili treći način, životni odgovor na poneki od bezbroj fenomena suvremenoga turbulentnoga življenja. Razumjet ću i ako na sve to reagirate samo cinično ili čak – flegmatično. Svaka mi je od tih reakcija i jednako bliska i jednako razumljiva. Ova četvrta možda ponajmanje, ali…
Takozvani parlamentarni izbori na našim prostorima, kao tobožnji „praznik demokracije“, kako im tepaju oni koji se i prije, a napose nakon izbora, rugaju svemu što bi bila i sjena demokracije, a kamoli demokracija ili neka od njezinih svečarskih (prazničnih) manifestacija, nisu ozbiljniji od bilo koje znane nam lakrdije.
Pa kako uopće, pitam se, biti čovjek s gramom soli u glavi, a u eto, ako ne prije, onda u taj mjesec-dva, ne postati stvarni mizantrop ili stvarni rugalac, izrugivač življenog u društvenom i političkom cirkusu, kako ne ostati u posvemašnjoj opreci duhovnom i moralnom mračnjaštvu svijeta u kome živimo, a koje jedva da je u nekim segmentima odmaknulo od onoga o kome je pisao Moliere ili u kome je Rabelais bio „militantni humanist“.
Zar je uopće moguće i toliko stoljeća nakon Molierea ili Rabelaisa, nakon sveg stvarnog izbornog cirkusa u, primjerice Hrvatskoj danas, ili u Srbiji, Crnoj Gori i BiH kao zemljama koje nisu članice „najrazvijenijeg dijela svijeta“ (č. EU) jučer, ako imate imalo mozga i niste se prodali, rugalački ne ismijavati naša današnja društva, čovjekov mali um i jeftine mu moralne zasade, pokvarenost i gramzivost tzv. društvenih elita, te sve licemjerje vjerskih institucija…? Da, naravno, i pojedinaca!?
Moguće je. Da, moguće je. Ali onda vam samo preostaje prezirati ih barem do one mjere do koje oni sami sebe preziru valjajući se u vlastitom moralnom đubrištu, a sve smišljajući načine da ga prikažu oltarom, svetim mjestom prinošenja i podnošenja žrtve za boljitak svoga naroda i dobrano izmanipuliranih vlastitih birača.
Ne, neću ovdje ni o narodu ni o biračima. O njima su umniji cijele studije napisali. Niti pak o legitimitetu i demokraciji otuda poteklim, jer sam više nego suglasan s mišlju G. B. Shaw da „dva posto ljudi misli, tri posto ljudi misli da misli, a devedeset pet posto ljudi bi prije umrlo nego mislilo“.
A tu bi, tobože, u nekakvoj većini, ili čak u svih devedeset pet posto njih, trebalo tražiti i na tome, u svoj nacionalnoj patetici i sa svim vjerskim kičem, graditi kuću domoljublja, patriotizma, suverenizma, i u njoj tražiti i naći sigurnu životnu zavjetrinu, smrdljivi tor vlastitoj pripadnosti… Kako uopće, morao bi se zapitati svaki čovjek koji se ikad odvažio misliti, imati iza sebe kakvo-takvo životno iskustvo, neku mjeru znanja i na ramenima nositi glavu koja služi još za bilo što osim za šišanje, a ne postati, ako to već niste na vrijeme obavili, mizantrop, lakrdijaš, cinik ili čak – Camusov samoubojica?
U svijetu u kojemu vladaju laž, licemjerje, kriminal dobro organiziran u veoma dobro strukturirane vlastodržačke piramide, gdje glavni protagonisti tog svijeta jedni druge jedan dan lijepe najogavnijim (dis)kvalifikacijama, a sutradan se nasmiješeni grle, ljube i uzajamno podržavaju, onih dva posto moraju se pitati, moraju postaviti pitanje Prima Levija: Zar je to čovjek? I pritom biti duboko svjestan da se takvo pitanje ima smisla, dapače – mora se postavljati svaki dan, i u svakoj situaciji, a ne samo nakon Auschwitza i ne samo jezikom književnosti…
Univerzalnost toga pitanja natkriljuje i sve naše fizičke i mentalne logore i sve naše predizborne i postizborne prljavštine, koje nisu manje kriminalne ili zločinačke samo zato što nisu (službeno) proglašene ratnim ili kakvim drugim zločinom, samo zato što su naša svakodnevica. Ratno-postratni zločin tzv. političkih elita prema vlastitim narodima i vlastitim zemljama dobrano se približava, ako čak u pojedinim segmentima i ne nadmaša onaj tuđih, koncentriran u nekoliko ratnih godina… Jesu li se s njim, u najrazličitijim društvenim manifestacijama, spremni suočiti nekorumpirani (postoje li takvi?) sociolozi, politolozi, demografi, ekonomisti, psiholozi i psihijatri, liječnici, pravnici, vjerski službenici…? Ima li takvih među onima što se imenuju pripadnicima akademske zajednice u zemlji koja ima više univerziteta i sveučilišta nego mnogo veće zemlje EU? Ima li takvih u zemlji koja ima više akademija i akademika nego pet najvećih zemalja EU zajedno? Ima li takvih čak i u zemlji koja daje počasne doktorate likovima iz drugih zemalja kojima je stvarna akademska referenca u zadnjih 25 ili više godina tek gola politika i do kraja ogoljelo politikanstvo? Ili onima koji su se „školovali uz rad“, teorijski i praktično uskospecijalizirajući, čak magistrirajući i doktorirajući, nepotizam i korupciju?
O onima čiji rječnik jedva doseže četiri-pet stotina riječi, zajedno s inoviranim popisom prehrambenih proizvoda, nazivima automobila ili gradova i zemalja do kojih su dobacili, te novousvojenicama iz medijskog i političkog novogovora, nećemo. Ostavit ćemo ih da uživaju u riječima tipa: apsolutno, dakle, definitivno, komunicirali, međutim…, od kojih im se kao u prvim redovima bogomolja ili, rečeno sekularnim jezikom, Arhimedu uz riječ eureka ozari lice.
Njih, a zbog njih i njihovih birača, njihovih poltrona iz biljnog reda puzavaca i životinjskog reda beskičmenjaka, sve ovo i pišemo, ostavljamo kao životne i laboratorijske uzorke, bez potrebe za karikiranjem, mizantropima, svećenicima poruge i smijeha, cinicima…
Ovoj vrsti reakcije, čak ni u čitalačkom smislu, političko-politikantske „elite“ nisu dorasle. Njima ćemo ostaviti da, u najboljoj maniri svojih uzornih političkih i vjerskih mračnjaka, budu progonitelji onih dva posto mislećih. Svakome njegovo, po mjeri dara i sposobnosti!
