Ravnatelj Katoličkog školskog centra „Sveti Franjo“ u Tuzli doc. dr. sc. don Branko Jurić u razgovoru s Majom Nikolić za Hrvatski glasnik govori o javnom pritisku na školu, zaštiti djece i nastavnika, odnosu prema roditeljima te važnosti povjerenja i dijaloga.
HG: KŠC „Sveti Franjo“ posljednjih je tjedana bio izložen snažnom javnom pritisku. Kako Vi, kao ravnatelj, doživljavate način na koji je ova priča predstavljena javnosti? Imate li osjećaj da je školi omogućeno iznijeti svoju stranu?
JURIĆ: Više od samih optužbi zabrinjava me lakoća s kojom se površno govori i prosuđuje o djeci i ljudima koji ih odgajaju. Škola je otvorena konstruktivnoj kritici, nadzoru i preispitivanju svojih odluka. Roditelji imaju pravo tražiti odgovore, ali ozbiljne tvrdnje potrebno je provjeriti prije objave.
Naša je strana priče predstavljena i u službenom priopćenju škole od 19. rujna, no zbog manjka profesionalnog izvještavanja kod nekih nije uvijek dobila jednaku pozornost. Neki su novinari u jednostranim tekstovima tvrdili da su kontaktirali školu, a uopće nisu, niti su prenijeli bilo što iz priopćenja škole.
Osim toga, nas kao školu štiti i obvezuje važna granica – privatnost osoba, osobito maloljetnika. Ono što ne možemo iznijeti u medijima možemo i trebamo obrazložiti nadležnim institucijama, što smo i učinili.
HG: U javnosti se pokušao stvoriti vrlo snažan narativ o KŠC-u, njegovim radnicima i načinu na koji škola postupa prema djeci. Koliko se slika koja je stvorena u javnosti podudara sa stvarnim životom u školi?
JURIĆ: Naša svakodnevica mnogo je šira od jednoga sukoba. Katoličko školstvo u Tuzli ima tradiciju od 1883., a današnji Centar djeluje od 1995. godine. U njemu djeca različitih vjera i nacionalnosti zajedno uče, stvaraju, volontiraju i odrastaju.
Nismo nepogrešivi, ali se rad jedne škole, osobito katoličke, ne može prosuđivati po medijskim naslovima. Katoličko školstvo nije ni lokalna iznimka: prema podacima vatikanske agencije Fides objavljenima ovoga listopada, u svijetu djeluje 103.660 katoličkih osnovnih i 51.810 katoličkih srednjih škola.
To je ozbiljno odgojno i obrazovno poslanje koje i mi ovdje nastojimo odgovorno živjeti.
HG: Koliko je teško školi braniti svoj ugled kada su u pitanju maloljetna djeca i kada zbog zaštite njihove privatnosti ne možete javno iznijeti sve informacije kojima raspolažete? Je li škola zbog toga praktično ostala bez mogućnosti da odgovori na javne optužbe?
JURIĆ: Upravo je to često jedna od težih okolnosti. Škola raspolaže informacijama koje bi javnosti dale potpuniju sliku, ali ih ne smije iznositi ako bi time izložila djecu. To nije nemoć niti priznanje krivnje, nego profesionalna i ljudska odgovornost.
Nadležnim tijelima dužni smo dati dokumentaciju i objasniti svoje postupke, ali školske spise ne smijemo pretvarati u medijsku polemiku, kao što su to neki, nažalost, činili.
Nijedno dijete ne smije postati sredstvo kojim odrasli dokazuju da su u pravu. Dostojanstvo djeteta za nas je važnije od obrane ugleda po svaku cijenu.
HG: Posebno se mnogo govorilo o učiteljici. Koliko je, po Vašem mišljenju, javna kampanja protiv škole i pojedinih radnika ostavila posljedice na njih, ali i na djecu koja svakodnevno dolaze u školu?
JURIĆ: Iza riječi „učiteljica“, „direktorica“ ili „ravnatelj“ stoji čovjek sa svojim dostojanstvom, obitelji i zdravljem. Nitko od nas nije izuzet od odgovornosti, ali kritika nije dopuštenje za ponižavanje ili zastrašivanje.
Dugotrajan pritisak osjećaju i radnici i učenici. Zato sustav u ovoj zemlji mora djelotvornije štititi dobre prosvjetne radnike, uz nepristrano ispitivanje pritužbi, pazeći da ne dođe ni do zloporabe tog prava koja bi se pretvorila u psihičko maltretiranje prosvjetnih radnika.
Ako nastavnik izgubi osjećaj sigurnosti i stručni autoritet, teško može biti oslonac djetetu. Svi koji sudjelujemo u ovome dijalogu moramo se sjetiti jednostavne stvari: s druge strane nije neprijatelj, nego čovjek.
HG: Roditelji druge djece sada su javno stali uz školu i učiteljicu. Što Vam njihova podrška govori? Jeste li iznenađeni što su se odlučili javno oglasiti?
JURIĆ: Zahvalan sam roditeljima na povjerenju i razumijem zašto su osjetili potrebu govoriti o iskustvu svoje djece i o svom iskustvu. U školi ne postoji samo jedno dijete čije potrebe treba čuti: svako dijete ima jednako dostojanstvo i pravo na mirno obrazovanje.
Ipak, volio bih da nitko nije morao svoje školske brige iznositi u javnost. I oni bi zasigurno voljeli da je tako.
Mnogo nam znači i što će u utorak, 27. listopada, Pedagoško vijeće Katoličkih škola za Europu zasjedati u Tuzli. To je također prilika za stručni razgovor i znak zajedništva.
HG: Smatrate li da se u ovom slučaju prešla granica između legitimnog pitanja roditelja i javnog prozivanja, etiketiranja i narušavanja ugleda škole, učiteljice i druge djece? Gdje Vi vidite tu granicu?
JURIĆ: Granica je ondje gdje prestaju poštovanje i argumenti, a počinju vrijeđanje, prijetnje i predstavljanje neprovjerenih tvrdnji kao činjenica.
Na društvenim mrežama posljednjih su se dana mogle pročitati i poruke o dolasku „tenkovima“ na školu. Takva je retorika nedopustiva.
Pojedinci istodobno zahtijevaju da se katoličkim školama uskrati proračunsko financiranje. O javnom novcu svakako se može i treba raspravljati, ali ako se nejednak tretman neke ustanove zagovara zbog njezina katoličkog identiteta, onda više ne govorimo samo o financiranju, nego i o ravnopravnosti.
Nekima očito smeta nastava na hrvatskom jeziku, drugima raspelo na zidu našeg Centra ili sam katolički karakter škole, premda je katolički odgoj i obrazovanje tek mogućnost koju roditelji slobodno biraju, a ne obveza.
Upravo je na to nedavno u Francuskoj podsjetio papa Lav XIV., istaknuvši da katoličko školstvo ne može odustati od svojega odgojno-obrazovnog projekta, usmjerenoga na Krista i cjelovit razvoj ljudske osobe. Pritom je naglasio da se „nitko ne treba čuditi što katolička ustanova pruža priliku za susret s Isusom Kristom i njegovom riječju, kao što se nijedan učenik ne bi smio osjećati marginaliziranim samo zato što vjeruje u Isusa“.
U tome je bit našega poslanja: biti vjerni vlastitom identitetu, a istodobno otvoreni i puni poštovanja prema svakom čovjeku.
Zato me zabrinjavaju stavovi u kojima u pojedinim komentarima prepoznajem znakove vjerske i nacionalne netrpeljivosti. Teško mi je razumjeti takve stavove. Zar nismo društvo koje se ponosi svojom raznolikošću?
Čini se da je neki, nažalost, doživljavaju kao prijetnju, a ne kao bogatstvo. Katolici nisu gosti u Bosni i Hercegovini, nego njezini ravnopravni građani, s jednakim pravima i obvezama kao i svi drugi.
Ako želimo Bosnu i Hercegovinu kao zajedničku domovinu, onda u njoj mora biti mjesta i za naše škole, naš jezik, našu vjeru i naš identitet.
HG: Što biste danas poručili roditeljima koji su zbog svega što su pročitali u medijima ostali uz školu i cijelo vrijeme joj vjeruju?
JURIĆ: Prije svega, hvala im na povjerenju. Važno je međusobno povjerenje. Jedan od temelja katoličkoga školstva upravo je suradnja škole i roditelja.
Bez međusobnog povjerenja i stvarne suradnje ne možemo jamčiti cjelovit katolički odgoj i obrazovanje kakvo želimo pružiti.
Danas se mnoge škole u pojedinim slučajevima suočavaju i s takozvanim helikopterskim roditeljstvom: kada odrasli uklanjaju svaku prepreku, djeca teže razvijaju samostalnost i otpornost, a zabrinutost i anksioznost roditelja i djece mogu se međusobno pojačavati.
Briga za dijete ne znači da umjesto njega trebamo rješavati svaki problem. Potrebni su nam partnerstvo, razumne granice i spremnost na dijalog, uključujući i onda kada nismo suglasni.
HG: I za kraj, kada se ova priča jednoga dana bude promatrala s vremenske distance, što biste voljeli da ostane kao istina o KŠC-u „Sveti Franjo“, a što biste voljeli da javnost preispita u onome što je posljednjih tjedana o školi čula?
JURIĆ: Volio bih da ostane sjećanje na naše učenike, njihove uspjehe, prijateljstva i dobra djela te na učitelje koji su obilježili živote brojnih generacija.
A koliko prijatelja ima naš KŠC, najbolje potvrđuje tradicionalno Druženje prijatelja Centra, na kojemu se svake godine okupi između 500 i 600 ljudi. Tu su i naše manifestacije, poput Dana Centra, Dana kruha i dobrotvorne prodajne adventske izložbe, koje svjedoče da je ova škola mnogo više od mjesta na kojem se stječe znanje. Ona je zajednica susreta, solidarnosti i prijateljstva.
Volio bih također da javnost preispita koliko je pravedno donositi konačne sudove na temelju nepotpunih informacija. Naravno, i mi iz novih iskustava moramo učiti.
Naše katoličke škole diljem svijeta imaju svoju naglašenu autonomiju koju treba uvijek štititi. Bez te specifičnosti i drukčijosti ne bi bilo smisla da postojimo.
Ovih smo dana primili brojne pozive podrške, a neki su nas prijatelji došli i osobno ohrabriti. Kaže se da se u nevolji poznaju pravi prijatelji. Mi smo se u to još jednom uvjerili i na tome smo iskreno zahvalni. Zahvaljujem i Hrvatskom glasniku što ste nam pružili priliku za ovaj razgovor.
Na kraju, najvažnije mi je da naši učenici iz Centra ponesu ne samo dobro znanje nego i poštovanje prema drugome čovjeku. Ako u tome uspijemo, ispunili smo svoje najvažnije poslanje.
