U mom selu ima jedan čovjek kojeg zovu Tulipan. O njegovom nadimku ima mnogo teorija. Komšija S. i Derviš kažu da ga tako imenTuju, jer je nekad davno protjeran iz Holandije, dok kona tvrdi da je nadimak dao sam sebi pošto je sve ljude pozdravljao sa “pa, đe si ti, moj tulipane” i da Tulipan nikad Holandije očima vidio nije. Stariji opet tvrde da je tokom tog holandskog vremena on ustvari bio u Zadru kod neke rodbine koji su ga išćerali k’o ćuku, valjda im novac iz kućnog budžeta protulipanis’o u kockarnici. Oni još stariji kažu da novac nije prokock’o već dao nekoj udatoj ženi s kojom se tajno viđao i zbog te ga je žene zadarski krak familije zvao Turipan. Bilo kako bilo, uz rat se oženi Tulipan, skrasi se u jednoj evropskoj prijestolnici i žena mu udari veto na pipanje zajedničkog budžeta, a ako je htio koju paricu za poroke morao je poturit’ leđa prekovremeno. Jedne je godine došao na godišnji i ujagmio komšiju S. i Derviša da mu počupaju travu oko cvijeća, zametu ploče i izvrše intervencije tamo gdje ni trimer ni kosačica nisu mogli zaći, a bog dao imanje veliko. Rekao im je da po novac dođu sutra, jer kao nema sitna, a kada su došli on je već uveliko bio na autoputu A1. Nema mjesta na kojem S. i Derviš nisu prozivali Tulipana zbog tih dva puta po deset maraka, ali džaba. Ganjaju ga već deset godina bezuspješno. Vrag ga vazda uredno skloni s puta po kojem hode Derviš i S. Eh, juče ujutro se probudi zavodnički dvojac – Derviš i S. i na uranak počeše nesuglasice. Dervišu mrsko otići do trgovine po pivu dvoguzu marke erster, ali je nakon eSovih opaski pristao. Vraća se nakon pola sata sav sretan.
– E, Tulipane, što si preko našije leđa cjet’o, cvjet’o si. Nek je i nas sunce ogrijalo.
